recenzije · vorto palabra

Kao voda za čokoladu ★ Laura Esquivel


Izdavač: Vorto Palabra

Ocjena: 3/5 ★★★

Prevela: Mirjana Polić Bobić


Nakon prvog čitanja dojam je bio dvojčica. Nagovarali ste nas… I bili ste u pravu… Nakon drugog čitanja našli smo dijelove koje smo prvim čitanjem nekako propustili kroz filter. I knjizi je malčice porasla ocjena.

Inače, ovo reizdanje već samom naslovnicom mami. Naslovnica je predivna.



O knjizi / Moj dojam


“Pristavite na vatru vodu i u njoj pločicu čokolade. Vode treba biti neznatno više nego što staje u šalice iz kojih će se piti… Čokolada na vodi je puno bolja za probavu od čokolade na mlijeku.”


Tko jednom zađe u magični svijet tradicionalne meksičke kuhinje ostat će tamo zauvijek, opčinjen čarolijom mirisa i okusa koja muti razum, mami suze, pobuđuje ljubav, zaziva melankoliju i miješa maštu i zbilju rukom nadarene kuharice-čarobnice.”

Tako kaže uvod u sinopsis…

E, ovo je upravo priča o jednoj takvoj, o Titi, najmlađoj kćeri u obitelji De la Garza kojoj je okrutnom obiteljskom tradicijom uskraćena ljubav njezina života.


“Pred očima svijeta trebali su izgledati kao najnormalnija obitelj.”


I tako, umjesto udaje za ljubav svog života, Pedra (koji je nama bio totalna lignja od čovjeka, ali kažu da je ljubav slijepa, pa…), nju će zapasti dužnost da se brine o svojoj majci do njezine smrti.


“Naime, ja se ne mogu udati niti imati djece jer moram brinuti o majci dok ne umre.”


“Bilo bi zgodno dojaviti toj dosjetljivoj osobi da u njezinu savršenu planu osiguranja ženske starosti postoji sitna pogreška. Ako se Tita ne uda i ne bude imala djece, tko će nju paziti u starosti? Kakvo je rješenje predviđeno za takve slučajeve? Ili se mislilo da kćeri određene za čuvanje majki neće poživjeti dugo nakon smrti svojih roditeljica? A kako će živjeti žene koje se udaju, a ne budu mogle imati djece, tko će preuzeti brigu o njima? Štoviše, htjela je znati koja su to istraživanja pokazala da je najmlađa kći najprikladnija za brigu o majci, a ne najstarija?”


Titi koja je život upoznala kroz kuhinju nije bilo lako razumjeti vanjski svijet, svijet koji je počinjao na kuhinjskim vratima i širio se prema unutrašnjosti kuće. Ali zato je samo njoj pripadao svijet koji je graničio sa stražnjim kuhinjskim vratima i koji se širio u dvorište, u vrt i među povrće. Taj svijet je bio njen svijet. Tamo je pripadala. No njezino će srce biti slomljeno. Nije joj dopuštena ljubav.


“Kad joj je već zabranjen brak, je li joj barem dopušteno da iskusi ljubav?”


Kada se Pedro, u želji da bude što bliže svojoj voljenoj Titi, oženi njezinom sestrom Rosaurom (lignja od čovjeka, rekli smo vam), strasti na imanju De la Garza proključat će kao voda za čokoladu. Pa imamo ljubavni trokut. Djeca koja dolaze na svijet,njima su nešto poput stvari… Svima osim Titi…


“Te noći nisam spavao, htio sam te odmah zaprositi. Nisam mogao znati da će morati proći dvadeset i dvije godine da bih te ponovno upitao da mi budeš žena.”


Prije trideset godina, Laura Esquivel napisala je roman Kao voda za čokoladu, koji je u rekordnom roku postao svjetskom senzacijom. Zašto? Ne znamo. Nama nije bio ništa posebno.

Dvije godine bio je najprodavaniji roman u Meksiku, godinu i pol proveo je na američkoj listi najprodavanijih knjiga, preveden je na 36 jezika, a diljem svijeta prodao se u nevjerojatnih sedam milijuna primjeraka. I dalje ne kužimo čemu ovolika pompa oko ovog romana. 🤷🏼‍♀️

Po njemu je snimljen i najkomercijalniji film na španjolskom svih vremena. Nismi gledali. Nemamo ni neku želju da pogledamo.

Jedno od najuspješnijih djela hispanske književnosti opisuju kao originalno i duhovito, čarobno i dirljivo i neumitno tragično. Slažemo se da je originalno i tragično. Duhovito i nije baš, a još manje čarobno. Pa kažu: “Ova ljubavna pripovijest osvojit će vas kao što je svojim istinskim životnim šarmom osvojila srca milijuna čitatelja širom svijeta. Ono što je počelo kao samostalni roman, u trideset se godina pretvorilo u trilogiju pa su uslijedila još dva romana: Titin dnevnik i Moja mračna prošlost: zajedno čine epsku sagu o nekoliko generacija slobodoumnih i strastvenih žena koje čitatelje uče kako prevladati nedaće.

Nas nije osvojila. I nemamo želju čitati nastavke.

Recepti koji su ugurani u knjigu, većini su super, nama – naporni detalji koji odvlače pažnju od priče.

Likovi su totalno dosadnjikavi. Rosaura, kojoj je jedino status važan. Mama Elena, zločesto stvorenje lišeno svakog oblika empatije. Kuharica Nacha, onak, jedan od boljih ali pomalo bezbojnih likova. Pedro koji je lignja. I to je to. Lignjun. Jedan sebični djetinjast i prevrtljiv lik. Kako bi mi rekli danas – ljiga. I zaista nam nije jasno što je to Tita vidjela u njemu. 🤷‍♂️ I Tita. Ta bedasta, bedasta djevojka.

Kraj je zabrzan i ofucan. Kao nekakav pokušaj rekreiranja Romea i Julije križane sa završnicom “Djevojčice sa šibicama” na speedu.


“Prepustila se, krenula mu je u susret i njih dvoje slilo se u dugačak zagrljaj i, osjetivši iznova vrhunac strasti, zajedno krenulo put izgubljenog raja.”


Lijepo je od autorice što je u toj završnici spasila životinje. Osjetljivi smo na stradavanja životinja kako u stvarnom životu, tako i u literaturi. Slobodno je mogla koknut životinje da poginu u tom plamenu. Ali nije. I to je lijepo od nje. To poštujemo. Još jedna stvar koja nam se svidjela ovdje, donekle, to je taj prstohvat magijskog realizma…

Sve u svemu, ok pričica, ono niš posebno… 🤷‍♂️ (izgleda, jedino nama, jer kod ostalih pršte oduševljenja)… Solidna.

Ovo je taj dio koji nam je bio zaista lijep, poetičan:


“Kao što vidite, svi u sebi nosimo elemente potrebne za proizvodnju fosfata. Štoviše, dopustite da kažem nešto što još nikomu nisam povjerio. Moja baka je imala vrlo zanimljivu teoriju. Govorila je da se svi rađamo s kutijom šibica u sebi, ali da ih ne možemo uvijek upaliti sami jer, kao i pri ovome pokusu, trebamo kisik i svijeću. Samo što u tom slučaju kisik mora doći iz daha ljubljene osobe; kao svijeća može poslužiti bilo kakva vrsta hrane, glazba, milovanje, riječ ili zvuk koji će aktivirati detonator i tako zapaliti jednu od šibica. Na trenutak ćemo ostati zapanjeni snažnim osjećajem. U nama će se stvoriti ugodna toplina koja će u tijeku vremena malo-pomalo nestajati, sve dok je ne pothrani nova eksplozija. Svatko, da bi mogao živjeti mora otkriti svoje detonatore, jer izgaranje do kojega dolazi kad se jedan od njih zapali hrani dušu energijom. Drugim riječima, to izgaranje predstavlja hranu. Ako čovjek ne otkrije na vrijeme vlastite detonatore, kutija šibica se navlaži i on nikad više ne uspije zapaliti jednu od tih šibica. Kad se nešto takvo dogodi, duša pobjegne iz tijela, bezglavo luta najdubljom tminom pokušavajući uzalud pronaći sebi hranu, i ne shvaćajući da joj jedino to tijelo, koje je ostavila goloruko i hladno, može pomoći.”


I za kraj da rezimiramo neke stvari. Kao što imate priliku čitati u svim našim osvrtima, mi imamo običaj da UVIJEK tražimo nešto dobro, da UVIJEK tražimo makar neki inspirativni citat, da UVIJEK i iz najdosadnije knjige izvučemo makar jedan grumenčić zlata. I da mnogim knjigama na vašu preporuku damo i drugu priliku unatoč povećoj “tbr” listi. Tako smo učinili i s ovom i nije nam žao. Ono što ovime želimo reći je to da mi nikad ne tražimo pod povećalom nešto za što ćemo se uhvatiti kako bi blatili knjigu. Ne, apsolutno i ogromno NE. Tko je dosad čitao naše osvrte zna da je to tako. I da bilo tko tko kaže da tražimo dlaku u jajetu da popljujemo knjigu – IZMIŠLJA i LAŽE. Mi djelujemo sasvim suprotno od toga od samog početka bloga i tako ćemo nastaviti i dalje. Ako neka knjiga stvarno nije naša šalica čaja, mi to tako i prezentiramo, argumentiramo što nam se nije svidjelo, dodamo link za kupnju knjige u potpunosti svjesni da svaka knjiga ima svoju čitalačku publiku.

I tako smo i u ovoj knjizi našli neke stvari koje su nam se svidjele. I prezentirali smo vam ih. Mnogi će biti oduševljeni ovom knjigom. I to je u redu. Neki neće. I to je u redu isto. Ukusi se razlikuju. Bilo bi strašno da smo svi isti.


Citati


“Dvadeset je godina poštovala dogovor koji su postigli s Rosaurom i bila je već umorna. Dogovor se sastojao u tome da Pedro i Tita, s obzirom na to da je Rosauri bilo od životne važnosti da se pretvara da joj brak divno funkcionira i da joj je veoma važno da joj kći raste unutar te svete institucije obitelji, koja joj jedina može pružiti snažnu moralnu formaciju, budu što je moguće diskretniji pri susretima, i da svoju ljubav drže u tajnosti.”


“U djetinjstvu sam imala sreću da uživam u sočnom voću i povrću koje je ondje raslo. Kasnije je moja mama dala ondje sagraditi manju zgradu sa stanovima.”


“Ako neki snažan osjećaj odjednom upali sve šibice koje nosimo u sebi nastaje tako snažan sjaj da rasvijetli mnogo dalje nego što nam pogled obično seže i tad nam se pred očima pojavljuje sjajni tunel koji nam pokazuje put zaboravljen u trenutku rođenja, koji nas zove da ponovno upoznamo vlastito zaboravljeno božansko podrijetlo. Duša se želi vratiti onamo odakle je potekla, i ostavlja tijelo bez života.”


Preporuka svima koji vole recepte, hranu i dramu u knjigama.



Link za kupnju: https://znanje.hr/product/kao-voda-za-cokoladu/417514

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s