recenzije · stilus knjiga

Dnevnik Renije Spiegel ★ Renia Spiegel

Izdavač: Stilus Knjiga

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: Antonia Bojčić


Otkriven nakon sedamdeset godina, “Dnevnik Renije Spiegel” već se opisuje kao klasik književnosti o holokaustu. Pisan jasnoćom i stilom koji podsjeća na “Dnevnik Anne Frank”. Objavljen je od strane Elizabeth Bellak u znak sjećanja na njezinu voljenu sestru Reniju.



O knjizi/Moj dojam


Renia je djevojčica koja sanja postati pjesnikinjom. Ali, Renia je Židovka, živi u Poljskoj, a godina je 1939. Kada Rusija i Njemačka napadnu njezinu zemlju, Renijin svijet se raspada. Renija je odvojena od majke, a njezin život poprima novi oblik – bježi iz rodnoga grada Przemyśla, svjedoči nestancima drugih židovskih obitelji i, u konačnici, nastanku židovskoga geta.


Uvodnu riječ je napisala profesorica povijesti holokausta, Deborah E. Lipstadt. I kao što ona kaže, dnevnici su puno vjerodostojniji povijesni dokumenti id memoara. Jer, “sjećanje se nikada do kraja ne može zabilježiti”. Dnevnici dopuštaju da čujemo glasove onih koji nisu preživjeli. Najvažnije, dnevnici nam nude ono što memoari ne mogu: emocionalnu neposrednost.

Kako nadalje u uvodu piše :

“Reniji Spiegel, mladoj djevojci punoj života i nadarenoj sposobnošću da ljepotu svijeta oko sebe opiše i u prozi i u poeziji, uskraćen je jedini ishod koji je priželjkivala: budućnost. No bez ovog dnevnika otišla bi, zajedno s milijunima drugih, u okrutan zaborav – zadesila bi je sudbina većine žrtava holokausta. Oni koji su spasili dnevnik i oni koji su radili na tome da iziđe u tiskanom izdanju, “spasili” su Reniju. Nisu je mogli sačuvati od okrutne sudbine niti su joj mogli podariti gorko željenu budućnost, ali spasili su je od dodatnr boli u obliku zaborava.”

Najintimniji trenuci njezina života i burne emocije uzrokovane koktelom tinejdžerskih hormona, kako je i sama Renia jednom od svojih zapisa napomenula, besramno leže na papiru, drže ih nečije tuđe ruke i čitaju ih mnogi.

Njezinu čežnju za proljećem, točnije, za svibnjom, mjesecom ljubavi… Njezinu prvu pravu ljubav prema muškarcu, Zygmuntu, njezine pjesme i njezine snove…

Renijinim riječima:

“Riječ je o tome da drugo “ja” postoji, živi. Da sam podijeljena na dva dijela, da sam stvorila nešto i da sada to živi.”

Ona prolazi buru odrastanja kroz tinejdžerska prijateljstva i neprijateljstva, kroz prva zaljubljivanja, kroz strahote rata, kroz čežnju za domom i majkom…

“Više ništa ne želim tražiti od Boga osim spasenja.”

Kako ocijeniti nečiji privatni dnevnik? Kako ocijeniti intimne misli jedne djevojčice kojoj je taj dnevnik bio jedini prijatelj kojem jenpovjeravala sve svoje najudblje musli, tugu, strahove? Kako biti objektivan, a u isto vrijeme se osjećati kao voajer koji narušava nečiju intimu. Ovaj dnevnik Renia nije namjenila ni za užu, a kamo li širu publiku. Ona ga je pisala za sebe. Nešto kasnije, dopustila je svom dečku da čita njezine zapise. Ali prvotno je bio i do njezine smrti ostao namijenjen samo za njezin uski krug ljudi.

“Negativne su misli mnogo opasnije, crne kao noć, podsjećaju na lešinare.”

Mnogi uspoređuju ovaj dnevnik s onim Anne Frank. Meni osobno nisu slični. Anna je bila prisiljena biti u malom prostoru s određenom grupom ljudi, a Renia je imala mnogo veću slobodu, pa je utoliko malo teže za pratiti njezine pomalo smušene tinejdžerke probleme koji ju zaokupljaju u većinskom dijelu zapisa.

“No, mi se svi borimo, svi se borimo, od djevojaka do vojnika. Sudjelovala sam u ženskoj vojnoj obuci – kopajući rovove, šivajući plinske maske. Služim i kao vojna kurirka. Vojnicima poslužujem čaj. Hodam uokolo i skupljam hranu za vojnike. Ukratko, borim se zajedno s ostatkom poljske nacije. Borim se i pobijedit ću!”

S poštovanjem sam isčitavala i te njezine najsmušenije zapise shvaćajući da se radi o petnaestogodišnjoj djevojci. Sa tjeskobom sam se približavala kraju dnevnika znajući da se on završava njezinim pogubljenjem. Imala je samo 18 godina.

Posljednji zapis u dnevniku napisao je njezin dečko nedugo nakon njezine smrti.

Koliko god se trudio, Zygmunt je nije mogao spasiti. Ubijena je zajedno s njegovim roditeljima, 30. srpnja 1942.


O Reniji


Renia Spiegel rođena je u istočnoj Poljskoj 1924. godine. U siječnju 1939. godine započela je s pisanjem dnevnika. U trenutku izbijanja rata, Renia i njezina sestra živjele su s bakom i djedom u gradu Przemyślu. Odvojena od majke zbog rata, nekoliko je godina živjela pod sovjetskom, a potom i nacističkom okupacijom, doživjevši stvaranje židovskoga geta. U ljeto 1942. godine Renia je bila prisiljena skrivati se kako bi izbjegla smrt strijeljanjem u getu. Nekoliko dana poslije, njezino je skrovište otkriveno i ona je ubijena. Imala je samo 18 godina.


Citati


“Ovo nije najvažnije u životu”, što je svakako istina i ja se isto toga držim, no s druge strane, ima li što važnije od “ovoga”? Da, reci mi, što je važnije? Sjećam se kako sam običavala govoriti da mi nije stalo do tih stvari, ali to nije istina. Možda će se moja mišljenja jednog dana promijeniti, ali sada je vrlo jednostavno: vrijedno je živjeti život za osobu koju voliš, za osobu o kojoj sanjaš i o kojoj razmišljaš tijekom besanih noći. Živjeti – ne da bi stekao znanje, ne da bi naučio nešto novo – to su samo intelektualni koncepti. Živjeti senzualan život, “doprijeti do” krvave srži života”, grabiti ono najbolje, udovoljiti sebi dok ne ostaneš bez daha. Što god rekli o meni nakon što umrem, umrijet ću poput životinje, no sada mogu živjeti kako želim.”


“Vjerojatno iz prve ruke želiš znati kako izgleda geto. Sasvim uobičajeno. Bodljikava žica svuda uokolo, stražari koji čuvaju ulaze i izlaze (njemački policajac i židovska policija). Izlazak iz geta bez propusnice kažnjava se smrću. Unutra se nalaze samo naši ljudi, bliski, dragi. Vani su stranci. Duša mi je vrlo tužna. Srce mi se stišće od straha. Takav je život.”


“Ljubav može posvuda bujati, draga ljubav puna topline… A ipak, sjene neprestano lepršaju na mojem putu.”


“Čak i u najtežim trenucima postoji nešto što nam može izmamiti osmjehe na lica.”


“Gospode Bože, daj nam da živimo… Iskusila sam toliko malo od života, gotovo ništa. Ne želim umrijeti. Bojim se smrti.”


“Sve je ovo glupo, tako nevažno, tako nebitno, tako beznačajno. Danas se brinem jer sam ružna; sutra bih se možda mogla zauvijek prestati brinuti. Da, da, rat je užasan, surov, krvav. Osjećam da i ja postajem takva.”


Preporuka svima koji vole autobiografske knjige, biografije općenito, memoare, dnevnike, priče prema istinitim događajima u svjetskim ratovima…


Link za kupnju: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/dnevnik-renije-spiegel/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s