recenzije · vbz

Pikule ciglene boje ★ Karl Rühmann

Izdavač: V.B.Z. d.o.o.

Ocjena: 4/5 ★★★★

Preveo: Dalibor Joler


Spašavanje nevinosti i ljepote u kraljevstvu djetinje mašte nasuprot olupini ratne stvarnosti.



O knjizi/Moj dojam


Dijete je najradije sjedilo pod stolom, u bunkeru duboko ispod zemlje, u malenoj barci na pučini oceana, u svemirskome brodu s mnogo prozora, ali bez vrata. I nitko k njemu nije mogao ući, ni kraljica ni vrhovna vila…


“Kućica na uzvisini u kojoj je dijete živjelo sa svojom mamom čas je bila dvorac s debelim zidinama čas lebdeći vilinski zamak, zatim ponovno neosvojiva tvrđava sazdana od trupaca zabijenih u tlo koju su uzaludno opsjedali Indijanci išarani ratničkim bojama. Radio je bio robot koji je pjevao ili pričao priče, najčešće na jezicima koji su djetetu biki tim fascinantniji što su bili neobičniji.

Mama je bila lik brojnih priča. Bila je kraljica ili vrhovna vila, vitez ili indijanski poglavica, kadšto poglavičin konj, rijetko kada zmaj, a gotovo nikada zla ratnica. Znala je bezbroj priča, a kada se djetetu ne bi svidio neki obrat ili svršetak, ona bi kao čarobnim štapićem bez po muke priči promijenila tijek.

Jednom je probudila dijete i u suzama mu ispričala da je ubijen čovjek po imenu Kennedy. Dijrte je bilo jednako tužno koliko i ona. Taj Kennedy zacijelo je bio važan zmajoubojica ili svemirski putnik, u svakom slučaju saveznik, i bilo je loše što su ga mama i dijete izgubili.”


Šezdesete su godine prošloga stoljeća, hladnoratovsko razdoblje. Šestogodišnje dijete, glavni lik romana, igrom slučaja odrasta u totalitarnoj istočnoeuropskoj državi. Nakon što ga nasilno odvoje od (politički nepodobne) majke, dijete ostaje samo pa država brigu o njemu povjerava jednoj obitelji, koja mu nastoji pružiti dom. Djeca u školi prema njemu su okrutna jer dijete je stranac i već se samim tim razlikuje od njih, a šikanira ga i rigidna državna vlast. Kako bi se zaštitilo od bezumnih, suludih, sjetnih i neobičnih situacija s kojima se svakodnevno susreće u svojoj novoj sredini, dijete traži utočište u čudesnom svijetu vlastitih bajki, vitezova i vila, zmajeva i zmajoubojica, kraljica i svemirskih putnika, i svaku opasnost pretvara u avanturu, a neizvjesnost u nešto mu poznato i blisko…


“Škola je bila velika kocka u čijoj je unutrašnjosti uvijek bilo prohladno i mračno. I bila je tamnica u kojoj su čuvari i zatvorenici bili saveznici u borbi protiv viteza koji je došao iz nekog drugog svijeta i nije uvijek htio razumjeti njihov jezik.”


Pomalo podsjeća na film La Vita è bella.

Pikule ciglene boje, dirljiv je i topao roman Karla Rühmanna, švicarskog književnika, rođenog na području nekadašnje Jugoslavije, a u sjajnom prijevodu Dalibora Jolera.

Priča hoda po tankoj liniji između mašte i stvarnosti, humora i tragedije… Knjiga je ovo koja na jedan specifičan način progovara o najbitnijim temama vezanim za bespotrebnost rata i satirom opisuje uzaludnost granica te pruža utjehu u nadi i mašti…

Djetetovo utočište je mašta. Djetetovo oružje je mašta. Dijete svoju maštu nosi sa sobom gdje god ga život nosi… A nosi ga ogromnim valovima i lomi ga u stijene… Ali dijete se neda. Djetetu je njegova mašta i mač i štit i utočište.


Iako se bavi teškom temom, Rühmann je svoju priču ispripovjedio duhovito i inteligentno, bez imalo patetike, a djetetov svijet prenio je na papir dojmljivim jezičnim slikama, živo opisujući snagu mašte koju ne mogu uništiti ničije prijetnje ni nasilje.


Pripovjedač majstorski izmjenjuje perspektivu djeteta i odrasle osobe, vjerodostojno i precizno oslikavajući vrijeme bezumlja i apsurdā, koje mnogi od nas dobro pamte i s kojim se mogu poistovjetiti, pa ovaj roman možemo iščitavati i kao priču vlastita djetinjstva.


“Na putu prema Mjesecu astronauti Apolla 8 snimili su fotografiju na kojoj je Zemlja bila plavo-bijela pikula. Izgledala je kao da lebdi u tami, no ja sam znao da se okreće oko Sunca kao što i priliči staklenoj pikuli. Razmišljao sam tko ju je zavrtio i kako će završiti igra.”


Dijete na kraju kreće na dug put u obećanu zemlju. Dijete se nije bojalo. Vjerovalo je kako će u Americi otkriti nove i lijepe priče i gledati ih kako se kotrljaju kao dupkom nakrcani vlakovi. Ili teške pikule ciglene boje.


Ova knjiga je slikoviti prikaz spašavanja nevinosti djetinjstva u teškim ratnim godinama prošlog stoljeća. Optimizam, mašta i unutarnja snaga nasuprot olupine stvarnog života. Ljubav i nada. Nada u bolje sutra ili zabluda da će sutra biti bolje…


O autoru


Karl Rühmann djetinjstvo je proveo u Jugoslaviji i SAD-u. Studirao je njemački, latinoamerički i opće književne studije u Zagrebu i Münsteru. Nekoliko godina predavao je njemački i povijest na BZB-u i u Skanderborgu u Danskoj, a zatim se prebacio u svijet izdavaštva i radio kao predavač i voditelj licence. U Zürichu živi kao slobodni urednik, književni prevoditelj i autor od 2006. godine. Vodi tečaj književnog pisanja na akademiji SAL Story. Karl Rühmann piše za djecu i odrasle. Njegove su knjige prevedene na mnoge jezike. Za roman ›Stakleni mramor, ciglasto crveno‹, nagrađen je radnom godinom grada Züricha.


Citati


“Kada je čovjek mali, ima velike snove, kudikamo veće od njega samoga i od najvećeg stabla na koje se ikad popeo.”


“Dijete nije krivo što su vremena takva kakva jesu.”


“To nas uče ovdje u školi: da je važno braniti se.”


“Najbolje su tajne koje izgledaju jednostavno.”


“Priče iz prošlosti opasne su. One su dobre samo ako se mogu upotrijebiti u sadašnjost. A ako ne, tada u najboljem slučaju smiju govoriti o Crvenkapici i zločestome vuku.”


“Jedne su knjige dobre zato što izravno i neuvijeno pripovijedaju da smo na putu u divnu budućnost. Druge su loše jer prikriveno i podlo tvrde da negdje drugdje ljudi već žive u divnoj sadašnjosti.”



“Je li istina da je svemir beskonačan? I da je bez granica sve moguće?”


“Iz ladice sam izvadio veliki atlas, nasumično ga otvorio i vukao kažiprst prateći crtu obale. Ubrzo sam čuo valove kako zapljuskuju raspucane stijene, zrak je mirisao plavičasto i oporo, vidio sam bijele ptice kako iznad mora lete u visine kriješteći tako glasno da sam morao začepiti uši, zatim sam napravio nekoliko koraka prema sredini atlasa, zaronio u more, pretekao nekoliko dupina i zaobišao otočić, prstom se spustio do dna pa skočio na sljedeću stranicu na kojoj je smećkastom ravnicom vijugala velika rijeka pa sam i nju pregazio, skočio uvis, gotovo okrznuo vrhove piramida, prepustio se vjetru da me nosi, okrenuo sljedeću stranicu, skliznuo niz snježnu padinu, u nekoliko koraka prehodao dug planinski lanac, nastavio putovanje preko sljedeće stranice i velike, zelene doline pa naposljetku predahnuo podno nekakva beskrajno dugačka zida.”


“Zmaj govori sa uskličnicima, pomislilo je dijete. I ne riga vatru nego slinu. Dijete se nasmijalo, a zmaj se još više razbjesnio. Dignuo je ruke iznad glave, šake su mu bile oštre kandže, a lice grimasa. Tada zmaj dašćući krene prema djetetu i stvori se pred njim u nekoliko koraka, no upravo kad ga je htio ščepati za ruku, dijete ga pretekne – izmakne se korak ustranu, a zmaj proleti u prazno. Bijesni zmajevi trapavi su i slijepi, a vitezovi koji ostanu mirni uvijek pobjeđuju, reče dijete samome sebi i šmugne van.


“More je modro jer se u njemu odražava nebo. Samo što je more mnogo dublje od neba pa je zato tamnije modro. Ono što su za more otoci, to su za nebo zvijezde. Neke su nastanjene, neke nisu…”


“Vidiš”, rekao je otac i pomilovao me po glavi, “oni uvijek žele biti korak ispred. Toliko su sigurni da će se problemi uskoro riješiti da već govore o vremenu u kojem će sve biti baš onako kako treba. To buduće dobro stanje tada treba stabilizirati, shvaćaš?”
“To je”, rekao sam, “kao kada bi vitez, umjesto da se sukobi sa zmajem, pričao priče o svijetu u kojemu više nema zmajeva. A zmaj pritom stoji iza njega i puše mu u vrat.”


“Nebo pušta stvari da padaju. More ih prima u sebe.”


“Dede je često pripovijedao o vremenu prije Drugoga svjetskog rata. U ono vrijeme bio je policajac, no njegove priče nisu govorile o dobru i zlu, nego o namjeri i djelu. Pričao je jezgrovito, bez dramatičnih vrhunaca, bez znakovitih stanki ili sugestivna spuštanja glasa…”


“Dede je pričao da pingvini zapravo mogu letjeti, ali da su ih još davno galebovi nagovorili da to ne čine. Sada bi im netko trebao to reći i oni bi istoga čaša ponovno poletjeli. No to je bilo tako davno, govorio je Dede, da se čak ni najstariji pingvini više ne sjećaju letenja. Galebovi to znaju, ali dobro čuvaju svoju tajnu jer žele biti jedini u zraku iznad Južnog pola. Možda bi tu tajnu trebalo otkriti nekom pingvinu u zoološkome vrtu, samo jednome, a on bi to onda mogao ispričati svima ostalima. No možda pingvini u zoološkome vrtu uopće ne mogu govoriti, pomislilo je dijete. Ili možda mogu, ali ne znaju da mogu jer ih je netko nagovorio da to ne čine? “


Preporuka svima koji vole romane koji progovaraju u Drugom svjetskom ratu i svima kojima se svidio film La Vita è bella.


Link za kupnju: https://www.vbz.hr/book/pikule-ciglene-boje-mu/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s