HENA COM · recenzije

Indigo ★ Clemens J. Setz

Izdavač: HENA COM

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Preveo: Dalibor Joler


Patchwork drame, filozofije, psihologije, mistike, izrezaka iz fiktivnih novina, fotografija, ma svega i svačega i koji, unatoč tome što objedinjuje mnogo žanrova, a niti u jedan se istinski ne uklapa, čini jednu čudnovato lijepu tapiseriju indigo boje…



O ovoj čudnovatoj knjizi


Institut Helianau internat je za djecu koja pate od misterioznoga indigo sindroma. Svatko tko im se približi ubrzo osjeti posljedice kao što su mučnina, vrtoglavica i jaka glavobolja. Njihovi su roditelji mahom izmučeni, očajni ljudi, prisiljeni dugoročno trpjeti bolove. Kada se u institutu zaposli Clemens Setz i počne predavati djeci matematiku, uskoro primijeti da se događa nešto jako čudno – netko s bizarnom maskom na licu odvodi djecu u nepoznatom pravcu. Učitelj krene dublje istraživati, a to će rezultirati ne samo otkazom, već i mnogo većim posljedicama…

Riječ je o romanu koji se opire ikakvoj jasnoj kategorizaciji, sažimanju ili prepričavanju. U ovom nevjerojatno originalnom djelu Setz miješa žanrove i narative, poigrava se jezikom i rasteže granice između stvarnosti i književnosti. Prepun faksimila, liječničkih nalaza i fotokopija iz drugih knjiga, ”Indigo” je uzbudljivo, uznemirujuće, ali i toplo štivo koje naglašava važnost razumijevanja usamljenosti i nužnost empatije.


Moj dojam


Mislim da mi je ovo najteži knjiški izazov u ovih godinu i pol dana bloganja. Zaista najteži… Ovu knjigu se ne može definirati. Ovu knjigu zaista ne znam kome preporučiti, jer ona ti ili sjedne ili ne, a to opet ovisi o svakome posebno, njihovim afinitetima inače u životu, njihovom trenutnom raspoloženju, vremenu s kojim raspolažu… Zaista, zaista je teško… I zato ću vam iznijeti hrpu stvari koje su se meni svidjele. Opise indigo djece, filozofiju o psima, pomalo patetičnu, ali dojmljivu filozofiju o žaruljama, predivne citate (od kojih je za jedan, naš bloger Bibliopolis rekao da bi rado od tog citata izveo tetovažu na tijelu) i nadam se da ću vam barem s time približiti ljepotu ove knjige, kad samu srž ne mogu…


Ovo je jedna krajnje neobična knjiga. Jedna od najčudnijih knjiga koje sam ikad čitala, a ja sam ih zaista pročitala brdo neobičnih i brdo čudnovatih. No ova je zaslužila krunu najčudnovatije od svih.


Indigo djeca u ovoj priči nisu neka super-djeca s “posebnim moćima” nemaju baš nikakve super moći tipa junaka u filmovima niti onakvih kakvim se inače opisuje taj “fenomen” u njuejdžu koji je preplavio svijet.
Ove “posebne moći” odlikuju se time da je drugim ljudima unutar bliskog radijusa spomenute djece, mučno. I to baš ono, nesnošljivo mučno. Vrti im se u glavi, dolazi im na povraćanje, glavobolje, migrene, osipi…


Čak ni njihovi vlastiti roditelji ne mogu podnijeti bivanje u njihovoj blizini.


Radnja knjige razlomljena je poput vaze u krhotine koje je autor do kraja knjige polijepio “zlatom” (tehnikom Kintsugi) i dobio jednu čudnjikavu, možda površnom čitaču naoko besmislenu, ali u biti svrhovitu priču koja vapi za padom ljudskosti u ljudima i nastoji održati onu jednu “posljednju” žarulju na životu…


Ili možda bolje rečeno bi bilo da je radnja razgranata poput bogate krošnje stabla, prepuna je grana i grančica, veoma kompleksna, i zaista treba potpuni fokus da čovjek sve pohvata.


Elementi znanstvene fantastikemisterije, drame isprepliću se u jedan miš maš i rađaju jedan čudnovati žanr…


Imamo dvije radnje u dva vremenska tijeka međusobno isprepletenih emocija, postupaka i posljedica.


2000.-ite godine (sadašnjost) – Setz, profesor matematike, osjetljiv na mučenje životinja, predaje “indigo djeci” na institutu gdje su smještena,ali nešto nije u redu, jer, kako je profesor primijetio, neka indigo djeca nestaju iz internata i gubi im se svaki trag…


2021. god (budućnost) – Robert, bivši Setzov učenik, nakon mnogo godina saznaje da je profesor Setz ubio čovjeka na vrlo okrutan način…


Tu imamo i “I-Balls” (javne kamere u 2021. godini), tajanstvenog čovjeka žaruljaste glave…


Da se odmah razumijemo, ovdje nećete naći klasični ustroj: uvod, zaplet, vrhunac, rasplet.


Empatija ili ključ buđenja iste, makar dobro skriveni iza maske usamljenosti i okrutnosti, pršte iz ovih stranica…


Konfuzna je ovo knjiga, nimalo laka za čitanje. Tako da, razumijem da će vam možda i moj osvrt na nju izgledati tako. Trudim se sročiti što jasnije svoj dojam, ali teško je opisivati nešto s čime do sad nisi imao nikakvoga doticaja…


Na momente mi je bila uznemirujuća.


Clemens u priču ubacuje brojne dokumente s fotografijama, izvatke iz knjiga, faksimile, liječničke nalaze, novinske izvještaje…


Bizarno i ujedno začuđujuće uzbudljivo unatoč svojoj statičnosti radnje


Iz opisivanja indigo sindroma saznajemo da takvi ljudi imaju čudne misli kao da im ih došaptava neki drugi, stariji mozak. Ali evo točnih opisa iz knjige, možda vas zaintrigiraju da zaronite dublje unutar ove čudnovate knjige:


O indigo djeci:


“Ljudi su se masovno razbolijevali, a nisu znali od čega. Majke koje povraćaju nad djetetovom kolijevkom. Kakva svinjarija. Vrtoglavice, ptroljevi, kožni osipi sve do trajnog oštećenja svih unutarnjih organa. To su ozbiljni simptomi koji se ne mogu uvijek objasniti psihosomatski. A onda su se ljudi počeli javljati: da, simptomi nastupaju uvijek kada su kod kuće, samo u blizini djece i tako dalje… Razumljivo je da nastaje panika, zar ne?
.

“GRID. Gay Related Immune Deficiency. Danas se, dakako, toga više nitko ne sjeća. Takvi se nazivi vrlo brzo zaboravljaju. Smiješno je, ali naziv indigo na kraju se uvriježio iako je zasigurno najblesaviji od svih. Potpuno apsurdan. Posuđen iz nekakvih ezoteričnih savjetnika. Pritom ta djeca nisu plava kao ni ljudi koji se razbole.”

.

“Evolucijska istina općenito je formirala europsku sliku grada: izoliranje i prisilna internacija nbolesnih, zaraznih, devijantnih itd. Kao merkati koji bolesnog pripadnika svoje vrste, koji bi mogao usporoiti uspješno napredovanje čopora, združenim snagama izgrizu do smrti ili ga jednostavno ostave iza sebe. Bolesne mačke same se povlače, umiru u osami jer se taj postupak ionako ne može drugačije izvesti. Dakle, evolucijska istina predviđa da dio populacije uvijek umire da bi omogućio opstanak drugog dijela. Ljudska istina kaže: svi moraju preživjeti. Besmisleno je pitati: zašto? Na to se pitanje ne može odgovoritu osim pomoćnim konstrukcijama kao što su suosjećanje i izbjegavanje boli. Razlog je u našem mozgu koji se u sve može uživjeti, a napose u one stvari od kojih se mora štititi: bolest, patnja i smrt. Neobična posljedica evolucijskoga uzgoja našega misaonog kapaciteta, naše sposobnosti stvaranja duiferenciranih slika tuđih egzistencija jest to što se na taj način nužno razvilo mišljenje emancipirano od evolucijske logike: ljudski moral koji se samo u nekim točkama poklapa s evolucijskom logikom (naprimjer izolacija ljudi s visoko zaraznim bolestima, suzbijanje epidemije i tako dalje).

.

“Anegdotalan refren našega vremena jest to što se I – djeca odriču upravo onog uživljavanja u druga bića ili su naučila toga se odricati. Dokaz za tu pretpostavku možda je svuda oko nas, takoreći nama pod nosom; unatoč tome još ga nitko nije vidio…”

.

“Uvjeti su bili neopisivi. Djeca i njihovi sjrbnici bili su prisiljeni živjeti zajedno u skučenom prostoru, patili od kronične iscrpljenosti, mučnine, migrene, razdražljivosti i velikih ekcema. U ono vrijeme još se nije koristio naziv “indigo”. Bili su smješteni u “Dom za zaraznu djecu”.”
.
“Godine 2002. u jednome poznatome talk showu gostovala je žena koja je sebe nazivala vidjelicom anđela i medijem te tvrdila da može vidjeti ljudsku auru. Objašnjavala je da je godinama sve ljude dijelila prema sustavu boja na semaforu: oni s crvenom aurom bili su neugodni primjerci, naprasiti, sitničavi, ograničeni, žuta aura značila je strpljivost, brižnost, razumijevanje, zeleno je značilo priglupost, neobuzdanost, a katkada i lijenost. Ali unatrag nekoliko godina povremeno primjećuje nekakva malena plava bića, djecu s aurom indigo boje. Voditelj joj je postavio potpitanje, ali vidjelica odjevena poput šišmiša samo je odmahnula glavom rekavši da ni uz najbolju volju ne može reći kakve osobine predstavlja ta boja, no pretpostavlja da je to u vezi s nastupanjem novog doba, doba riba. Ta poveznica nikomu nije bila jasna pa je žena objasnila da je kod te djece možda riječ o duhovnijim, inteligentnijim bićima koja su došla na Zemlju da bi spasila naš planet.”

.

“Što se događa s indigo djecom kada postanu stariji i naposljetku odrastu, pitanje je koje izaziva kontroveze.”


Omaž žarulji


“Kako su to samo bili lijepi i utješni izumi te malene čarobne žarulje! Danas svuda vise štedne žarulje koje oblikom, kao da se žele nagurati svemu starijem, podsjećaju na dudice…”
.
“Nijedan jad na ovome svijetu nije bio prevelik za pravu žarulju, nijedna gluma nedostojna, ona je beziznimno sve polijevala, svemu davala odsjaj i sjenu, bila je u vezi sa svojom okolinom.”
.
“Za razliku od njih, ove nove žarulje, od kojih svake godine na tržište izlazi navodno poboljšana generacija, gotovo su apsurdno ravnodušne. Njihova svjetlost ne bavi se apsolutno ničim! Niti nama niti drugim površinama niti sjenama koje stvara. One su nesvjesne ičega i bezosjećajne. Loše odgojeni, neljudski roboti! Kako će se promijeniti ljudska duša ako se u žaruljama u budućnosti više neće vidjeti žarna nit?”


Dio o psima koji mi se posebno svidio:



“Pa, pse smo mi uzgojili, mukotrpnim radom iz generacije u generaciju. No kakvu je svrhu zapravo imalo polagano uzgajanje životinjske vrste zvane pas? Čuvanje granica posjeda i stada ovaca, čovjekov prijatelj u igri, hm…”
.
“Stvoren je taj neobični ljubavni stroj koji obožava svojeg vlasnika… “
.
“Svaki temperament, svaki oblik ljudskoga srca nalazi svoj odraz u nekoj psećoj rasi. Pas je biće kojemu se doista može dati prednost pred drugim ljudima, znaš? Biće koje je postupno, tijekom mnogih, mnogih naraštaja u kojima je držano u ljudskom društvu, naučilo osjećati poput nas, imati strahove od odvajanja, što ti ja znam, opsesivno – kompulzivni poremećaj, strah od smrti, histerija, sve to psu nije strano, vjerojatno čak i anoreksija i bulimija, pas… pas jednako lako zapada u ta stanja kao i njehov vlasnik. No on ipak nije u istoj kaši kao i mi, zato ga možemo gledati bez užasavanja, bez naše duboko ukorijenjene potrebe da uništimo svaki simulakrum.”
.
“Ali kakav život oni vode – rekao sam i pokazao na psića koji je zaposleno jurcao kroz žbunje. – Oni žive s velikim likovima koji ispuštaju nerazumljive glasove i raspolažu hranom, igračkama i mogućnostima istrčavanja. S njima satima hodaju u prirodi da bi odjednom na kraju neke aleje ili s druge strane ulice spazili nekoga tko govori istom jezikom, tko ima rep i uši i tko bi se čak htio približiti i predstaviti – no oni ga tad trznu za uzicu i ne smije se ni za centimetar pomaknuti prema onom drugom. S vremenom se taj snažni trzaj prenese na misli, pa ga osjeća u sebi čim ugleda pripadnika svoje vrste, a prije ili poslije postoje još samo neprijatelji, svatko s vlastitim radijusom zabranjene zone oko sebe…”


I za kraj


Zaboravih napomenuti da je knjiga kvalitetno prevedena, oplemenjena je kvalitetnim uvezom sa minimalistički efektnom naslovnicom uz zaštitni ovitak koji joj daje dodatnu estetiku.



O autoru


Clemens J. Setz (Graz, 1982.), nazivan i wunderkindom, austrijski je pisac i prevoditelj. Studirao je matematiku i germanistiku. Godine 2007. debitirao je s romanomSöhne un Planeten”, a već s drugim romanom, Die Frequenzen”, bio je finalist za nagradu “German Book Prize”. Godine 2011. osvojio je nagradu književnog sajma u Leipzigu sa zbirkom kratkih priča Die Liebe zur Zeit des Mahlstäder Kindes”. Godinu nakon, 2012., ponovno je bio u finalu za nagradu “German Book Prize” s romanom “Indigo”, a 2015. dobio je nagradu “Wilhelm Raabe” za roman Die Stunde zwischen Frau und Gitarre” (2015.). Njegova su djela i roman Die Frequenzen” (2009.) i zbirka kratkih priča Glücklich wie Blei im Getreide” (2015.). Prepoznat je i kod publike i kod kritike, a uspoređivan je s Nabokovom i Fosterom. Živi i radi u Austriji.



Citati



“Prerušavanje pomaže djeci da se nose s teškom situacijom.”


“I-djeca… Ona nemaju sućuti. Oni su psihički sagorjeli…”


“Drvo je uvijek htjelo grliti sve oko sebe. Već atotinu godina stoji na istome mjestu i svakoga dana spopadne ga naklonost prema nekolicini pataka u jezercu, zagrljenome paru na klupi u parku, veseloj, šaroliko pretrpanoj kanti za smeće ili tajnovitoj savijenoj svjetiljci u parku. “



“Ljudska pozornost to je kao list na vjetru: leti čas tamo, čas amo, i sleti negdje na hrpu drugog lišća. “


“Misli se kreću neobičnim putanjama. Iz toga se rađa obilje umjetnosti.”


“Ali s nama nešto nije u redu, nismo prilagođeni ovome svijetu. Ne uklapamo se, priroda nam ništa ne znači. Možda smo potomci izvanzemaljaca.


“Čim otkrijemo neku novu životinju, prvo što nas zanima jest možemo li je jesti…”
.

“Sve sami luđaci. Čovjek mora biti oprezan.”

.
“Svijet je bolesno mjesto. Ne pomaže ako prstima začepimo uši i vičemo a-joj-joj-joj.”
.



Preporuka za sve one koji vole najneobičnije, zapanjujuće originalne knjige.



Link za kupnju: https://hena-com.hr/europa-iznutra-i-izvana-knjige/cijena/indigo

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s