Ognjište · recenzije

Dječak dana i djevojčica noći ★ George MacDonald

Izdavač: Ognjište

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: dr. sc. Zrinka Dragun


Priča je ovo o yin i yangu, o suncu i mjesecu, dječaku anđeoski svijetlog obličja i tamnih očiju i tamnoputoj djevojčici tamne kose i svijetlih očiju. Priča je ovo o važnosti balansa, plesa u tami i igre na svjetlosti, o hrabrosti i odvažnosti, o poniznosti, praštanju i adaptiranju…. Priča je ovo o spajanju nespojivog u skladnu cjelinu… Priča je ovo, navodno za djecu, ali kako bi i sam autor rekao; “Ja pišem za sve one djetinjeg srca.”



O knjizi


Ovo je dječja fantasy priča o dječaku Photogenu i Nycteris i ujedno treća po redu knjiga Georgea MacDonalda, začetnika fantasy žanra, prevedena na hrvatski jezik.


Bajka je ovo koja je objavljena još davne 1882. godine (ne uopće nismo dugo čekali na prijevod, samo nekih malo manje od 130 godina). Prva se inačica ove priče pojavila u časopisu za djecu Harper’s Young People, gdje je izlazila u nastavcima od 2. prosinca 1879. do 6. siječnja 1880. godine.


Priča započinje pričom o vještici Watho koja, u svojoj potrazi za sveobuhvatnim znanjem, odluči provesti pokus u kojemu od rođenja oblikuje dvoje ljudi, strogo nadzirući njihov okoliš. Glavna joj je briga da dječak Photogen nikada ne upozna noć te da djevojčica Nycteris ne ugleda nikakvo drugo svjetlo osim prigušene svjetlosti jedne svjetiljke. Kada ih igra sudbine ipak poveže, Photogen i Nycteris nauče koristiti svoje sposobnosti kako bi pomogli jedno drugome suočiti se sa svojim strahovima. I Photogen i Nycteris nepotpuna su bića sve dok ne nauče brinuti jedno o drugome, unatoč svojim različitostima i suprotnim slabostima.


Ovo je u osnovi priča koja opisuje MacDonaldovu vjeru u sposobnost mašte da skrene pozornost osobe sa same sebe, time ju otvarajući za svijet prijateljstva i povezanosti s drugim ljudima, što ju može odvesti do istinske cjelovitosti.


Suvremene adaptacije MacDonaldove bajke:


Jordan Wentworth Farrar napisao je 2008. godine operu utemeljenu na ovome MacDonaldovom djelu, a svjetska joj je premijera bila u New Yorku, 2009. godine.
.
Matt Buchanan napisao je predstavu na istu temu.
.
Poznata američka književnica fantastike, Ann Aguirre, donijela je modernu inačicu ove bajke u svome romanu „Enklava“ iz 2011. godine, koristeći odabrane citate iz MacDonaldovog izvornog teksta kao epigrafe na početku svakoga poglavlja.
.


Moj dojam


Naravno, nemoguće je ostati ravnodušan na djela George MacDonalda. Tako me i ovo njegovo, navodno dječje djelo, istinski i u potpunosti, oduševilo.


Interesantno mi je što je MacDonald vodio računa o svakom detalju priče. Čak se vodio i latinskom izrekom “Nomen est Omen”.

Vještica Watho (od riječi “gwatha”, “zapovijedati“) je crvenokosa vještica koja pozove dvije noseće dame u goste na svoj dvor. Aurora ( lat, aurōra, znači ‘zora, božica zore’) je mlada plavokosa dama svijetle puti čiji muž je na putu, te ona pristavši doći kod Wathu, biva smještena u najsunčaniju sobu…Vesper ( lat, vesperī, znači ‘večer’) je druga dama, slijepa, tamoputa i tamnokosa, njezin je suprug umro… Nakon što i ona pristane doći, nju Watho smjesti u podzemni dio (nekakve komore) unutar nekakvoga brežuljka u pozadini dvorca, tj u nekakvu pećinu… Kad vrijeme poroda dođe, Aurora na svijet donese svjetlokosog dječaka kojeg odmah po rođenju Wathu otme i sakrije, a Aurori priopći da je umro pri porodo, te ona neutješna pobjegne doma suprugu… Vesper umire na prođaju ostavivši novorođenu tamnokosu djevojčicu iza sebe…

I tako Wathin eksperiment započne… Dječaka odgaja na suncu, a djevojčicu pretvara u troglodita.


O naslovnici…


Iako mi je sama naslovnica toliko lijepa da bih knjigu kupila čak i da nije knjiga nego nekakav spomenar ili bilježnica, moram se osvrnuti na nju. Dakle, još jednom da ponovim, ilustracija je predivna, iako meni osobno, ona uopće nije mjerilo za kvalitetu knjige niti mi je uopće bitna, dapače, ja sam jedan od onih old fashion pobornika što jednostavnijih naslovnica, po mogućnosti bez slika na koricama, evenutalno s viticama s prednje strane uz naslov i ime autora izvezenih ili ispisanih ukrasnim slovima… Ali… Eto, ova knjigica je dobila zaista prigodnu naslovnicu (imamo dječaka, imamo djevojčicu, imamo i sunce i mjesec), samo što je problem što u srži same priče, kao veoma bitan segment, imamo anđeoski svijetlog dječaka zlatne kose i tamnoputu, tamnokosu djevojčicu plavih očiju. Dakle, imamo dječaka koji je sav zlatan i pršteći svijetao s naglaskom na zlatnu kosu i djevojčicu kojoj njezina duga crna kosa posluži kao štit i zaštita od sunca, a tamna joj se koža spominje nekoliko puta. A, eto, tu na našoj naslovnici imamo momka (kraljevića) tamne kose (iako je sav u zlatnom) i djevu zlatne kose i bijele puti…


Nije puno bolje ni u izvornom izdanju, da se razumijemo, koje je izašlo prije više od stotinu godina (na toj naslovnici riječ je o bijeloj dami crne kose koja se naginje nad uspavanim momkom svijetle kože i kose), ali je, ajde, za razumjeti zbog predrasuda koje su u to vrijeme ljudi gajili prema tamnoputim ljudima…


Ponavljam (znam dosadna sam više), ova naša naslovnica je prekrasna, ali, po meni bi, za ovu priču, bilo bolje da je naslovnica u nedostatku baš tematikom pogođene slike urešena samo slovima naslova, viticama i zavijutcima ili možda nekom ilustracijom Sunca i Mjeseca.


Prilažem kratke opise dječaka Photogena i djevojčice Nycteris s točnim ulomcima iz knjige, pa prosudite sami… Isto tako, navela sam vam etimološka značenja imena koja im je autor dodijelio.


Photogen


Photogen (from Ancient Greek φῶς (photo-), meaning ‘light’, and -γενής (-genēs), meaning ‘producer of’)


“Watho je napokon dočekala ostvarenje svoje želje, jer vještice često dobiju ono što požele: krasni dječak rodio se bajnoj Aurori. Upravo kao što Sunce izlazi, on je otvorio svoje oči… Kosa mu je bila boje crvenog zlata, ali su mu oči postajale sve tamnije kako je rastao… Watho ga je nazvala Photogen.”

.

“I sada je vještičina glavna briga bila da dijete ne upozna tamu. Ustrajno ga je uvježbavala, sve dok naposljetku više uopće nije spavao tijekom dana, i nikad se nije budio tijekom noći. Nije mu dopuštala da vidi bilo što crne boje… “

.

“Kako je bila lijepa ta žuta kosa koja joj se rasula po krilu…”

.

“Sve je svoje znanje uložila kako bi postigla da mu mišići budu snažni i elastični te da brzo reagiraju kako bi mu duša mogla prebivati u svakome vlaknu, biti u cijelosti nazočna u svakome njegovom dijelu, i budna u trenutku poziva.”


Nycteris


Nycteris (from Ancient Greek νύχτα (nýchta), meaning ‘night’)


“Pet ili šest mjeseci nakon Photogenovog rođenja, i tamna je dama rodila djetešce: u grobnici bez prozora u kojoj je prebivala slijepa majka, usred noći, pod slabašnim zrakama svjetlosti iz alabastrene kugle, u tamni je svijet plaču” i došla djevojčica. Watho ju je nazvala Nycteris… Imala je jednako tamnu kožu, tamne trepavice i obrve, tamnu kosu i blagi tužni pogled; ali imala je upravo onakve oči kao Aurora; Photogenova majka, pa ako su i postajale tamnije kako je rasla, bila je to samo tamnija nijansa plave boje…”

.

“Jedna ju je stvar poticala i podučavala više od svega ostaloga – bila je to svjetiljka koja je visjela sa stropa, koju je uvijek vidjela upaljenu, iako nikada nije vidjela njezin plamen.”

.

“A osim djelovanja same svjetlosti u potrazi za sebi sličnim, i neograničenost kugle i mekoća njezine svjetlosti pružale su joj osjećaj kao da bi joj pogled mogao prodrijeti u nutrinu.”



Ilustracija koja se nalazi na naslovnici hrvatskog izdanja naklade Ognjište : Danny Roberts, “Igor + Andre”

No, ajmo dalje o knjizi…


Posebno emotivni dio knjige je onaj kad Nycteris padne na koljena pred “svjetiljkom svih svjetiljki, Mjesecom.

.

“Mora si stvoriti zalihu toga sjaja… Kakvu su malu neznalicu njezine tamničarke stvorile od nje. Život je silno blaženstvo, a one su njezin ogulile do gole kosti… Ne smiju saznati da ona zna. Mora sakriti znanje – sakriti fa čak i od svojih očiju, čuvajući ga pažljivo u svojim grudima, zadovoljna spoznajom da ga posjeduje… “

.

“Što je predstavljala tama ili tromost kojom se vrijeme vuklo, onome tko je vidio ono što je te noći vidjela ona? Uzdigla se iznad sve iscrpljenosti – iznad svih nepravdi. “

.

“Nije ni na tren posumnjala kako je vidjela dan i Sunce, o kojima bi čitala; i uvijek kada bi čitala o danu i Suncu, u mislima je imala noć i Mjesec; a kada je čitala o noći i Mjesecu, mislila je samo na špilju i svjetiljku koja je ondje visjela.”


Najdraži dijelovi su mi bili oni koji su govorili o hrabrosti povučene Nycteris i kukavičluku “hrabrog” Photogena…


“Oh, jasno mi je! Ne možeš biti djevojčica: djevojčice se ne boje – bez razloga. Sad razumijem: upravo zbog toga što nisi djevojčica, toliko si preplašen.”

.

“Prelijepi se leptir očešao o velike plave Nycterisine oči. Skočila je na noge kako bi ga slijedila – ne u duhu lovca, već obožavatelja. Njezino je srce – poput svakoga srca, ako mu se raščiste razlomljeni dijelovi – bilo neiscrpno vrelo ljubavi: zavoljela bi sve što bi ugledala. “

.

“Hrabrost koju je nekoć imao nije ni u kojem smislu bila njegova – samo ju je neko vrijeme posjedovao, a nije doista bio hrabar; napustila ga je, i on je jedva mogao stajati… Bio je tek sunčeva iskra koja sama po sebi nije bila ništa.”
.
“Srce je muškarca snažno i hrabro pod njegovom svjetlošću (sunčevom), a kad ode, hrabrost ga napušta – odlazi za Suncem…”
.
“Zar je njegova hrabrost bila tek igra sunčeve svjetlosti s njegovim mozgom?”
.
“Tada ga je njegova sebična radost zbog izlaska Sunca, zbog koje je bio slijep za njezino stanje, bila navela da prema njoj postupi ružno joj uzvraćajući za njezinu ljubaznost, jednako okrutno kao Watho…”

.

Rekao je jednom, Anthony de Melo:

.

” Mi se ne plašimo nepoznatog. Ne možemo se bojati nečeg što ne poznajemo. Mi se u suštini bojimo da ne izgubimo ono što nam je poznato.”

.

Ona anđeoski svijetle nutrine unutar tamne vanjištine, a on tamne nutrine unutar blještave vanjštine zajedno čine skladnu cjelinu. Yin i yang. Srž života.


Ovo je jedna fenomenalno ispredena priča koja u sebi sažima mudrost svijeta, zlatnu sredinu, umjetnost balansa. Prepuna začuđujuće očaravajućih opisa i samo naizgled zbunjujućih rečenica ova knjigica je pravo malo blago.

.

Rumi je rekao:

“Ljubavnici se ne pronalaze. Oni su oduvijek jedno unutar drugog.”

.



O autoru


George MacDonald rođen je 10. prosinca 1824. godine u Huntlyju, u Škotskoj. Često ga smatraju začetnikom moderne fantasy književnosti. Najpoznatija su mu djela: Sanjari, Princeza i goblin, Princeza i Curdie, Na leđima sjevernog vjetra i Lilith.



“Ja pišem, ne za djecu, već za one djetinjeg srca.”

.

Bio je mentor Lewis Carrollu i nagovorio ga da objavi Alisu. Poznato je da je George MacDonald imao značajan utjecaj i na druge poznate predstavnike fantasy žanra, J. R. R. Tolkiena i C.S. Lewisa. C.S. Lewis mu je dodijelio ulogu lika u svojoj Velikoj rastavi.

Ovo je drugo djelo Georgea MacDonalda ikada prevedeno na hrvatski jezik i drugo djelo koje smo mi pročitali i recenzirali.

Prvu našu recenziju njegova fantasy romana za djecu možete naći na ovom linku – “Princeza i goblin”

A recenziju drugog njegova romana koji smo čitali i kojem smo od mogućih 5 zvjezdica dali 10. – Lilith

Iako je ovaj roman (“Dječak dana i djevojčica noći”) njegov treći roman preveden kod nas, mi smo prvo recenzirali njegov četvrti (prevedeni na hrvatski jezik), a recenziju možete pročitati ovdje – Princeza u oblacima.



Citati


“Slijedila je krijesnicu, koja je kao i ona, tražila izlaz. Ako i nije znala put, ipak je bila svjetlost; a, budući da je sva svjetlost jedno, svaka svjetlost može poslužiti kao vodič do još veće svjetlosti.”



“Dojam joj je bio beskrajno nesavršen, ali nije mogao biti pogrešan, jer gledala je očima stvorenim za gledanje, i doista je vidjela ono što mnogi ljudi zbog svoje mudrosti ne uspijevaju vidjeti.”


“Mjesec se uzdigao u visine plave vječnosti; bio je to istinski trijumf veličanstvene noći; rijeka je tekla brbljajući i mrmoreći dubokim, mekim slogovima; mlaz vode u fontani bez prestanka je jurišao prema Mjesecu, rascvjetavajući se nakratko u srebrni cvijet, čije su latice vječno padale popud snijega… Vjetar se probudio, prohujao među stablima, otišao na spavanje te se ponovno probudio… Naranče su visjele na stablima poput zlatnih svjetiljki, a njihovi su srebrni cvjetovi bili duše njihove još uvijek neutjelovljene djece; miris bagremovog cvata ispunjavao je zrak poput mirisa samog Mjeseca… “


“Neobična je odlika vještica, da ono što u drugima izaziva naklonost, u njima izaziva gađenje… U srcima vještica, ljubav i mržnja smještene su jako blizu, pa se često spotiču jedna o drugu.”


“Jer sada ne samo da je cjelina izgledala savršeno, kakva je uistinu bila i prije, već je i svaki njezin dio pokazivao svoje zasebno savršenstvo, a to mu je savršenstvo omogućilo da se s ostalim dijelovima spoji u uzvišenije savršenstvo cjeline.”


“Ti si mome srcu poput živog oklopa.”


“Moraš znati kako je tama blaga i slatka, kako je ljubazna i prijateljska, kako je meka i baršunasta… Privija te u svoje naručje i voli.”



“Ali ona ga je u svemu nadmašivala, jer iako je trpjela više, nije se bojala ničega.”


“Ali tko zna, nećemo li, kada jednom odemo odavde, izići u dan koji je toliko veličanstveniji od tvoga dana, koliko je tvoj dan veličanstveniji od moje noći?”


Preporuka svima djetinjeg srca, George MacDonald je mudri čarobnjak koji nam je u svojim djelima ostavio zlatna zrnca mudrosti…



Link za kupnju: https://www.ognjiste.hr/ognjiste/djecak-dana-i-djevojcica-noci/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s