recenzije · znanje

Pustopoljina ★ Jesús Carrasco

Izdavač: Znanje

Ocjena: 4/5 ★★★★

Prevela: Ivana Jandras Szekeres


Zaokuplja vas, uvlači, svlači, ogoli do kosti, razori… Opustoši vas!!!



O knjizi


Skutren na dnu jame u koju se sakrio, dječak napeto osluškuje dovikivanje muškaraca koji ga proganjanju. No nakon što se glasovi izgube u daljini, pred njim ostaje beskrajna i jalova ravnica koju mora prijeći želi li se zauvijek udaljiti od onog što ga je nagnalo na bijeg. Jedne noći na putu nailazi na starog pastira. Od tog trenutka njihovi životi više neće biti isti.

Pustopoljina je čarobna priča o hrabrom dječaku koji bježi kroz područje koje je poharala suša i kojim vlada nasilje. To je zatvoren svijet, bez imena i datuma, iz kojeg je moral iščeznuo bez traga jednako kao i voda. U takvim će okolnostima dječak, čija sudbina još nije sasvim određena na propast, biti prisiljen naglo savladati kako pravilno procijeniti ljude i njihove postupke, ili pak zauvijek prihvatiti nasilje u kojem je odrastao.


Moj dojam


Virtuozna i originalna, nemilosrdna pjesma u ogoljenoj prozi koja odiše dubinom, snagom, bogatim vokabularom, slikovitom naracijom i surovim, intenzivnim realizmom. Intenzivna je ovo priča o preživljavanju u surovom okruženju.

Pastir i dječak podsjećaju na knjigu “Starac i more“. Svijet je sveden na najosnovnije. Pustoš… Žeđ… Glad… Mad Max World… Ljudi su primorani na golo preživljavanje. Nema puno likova u priči. Nema ni imena te nekolicine protagonista. Gotovo da nema ni dijaloga, ali zato ima emocija koje strše kao posljednje zastave ljudskosti u toj surovoj pustoši… Malo dijaloga, puno osjetila… Spektakularno dočarana atmosfera…


“Sjedeći ondje, sa zdjelom u rukama, shvatio je da nije predvidio ni najosnovnije okolnosti poput manjka hrane ili pravih životnih uvjeta na takvoj pustopoljini. Nije predvidio ni mogućnost da će nekoga morati zamoliti za pomoć, a ponajmanje da će to morati učiniti tako skoro. Zapravo se nije bio pripremio za odlazak. Jednostavno je jednog dana kap prelila čašu. Tog mu se trenutka javila zamisao bijega kao nužne iluzije kako bi mogao podnijeti pakao tišine u kojem je živio.


Priča teče od samog početka sirovo i surovo. Dječak se skriva od progonitelja i toliko se boji da radije piški po sebi u tom tijesnom skrovištu nego da izviri van i olakša se higijenski i dostojanstveno… No glad i žeđ na koncu ga natjeraju na pokret… Uznemirujuće moćno, divlje, brutalno, sirovo… Opustoši te iznutra…


“Karta koju je imao u glavi završavala je na rubu maslinika na sjevernom dijelu sela. Nije poznavao ništa iza njega.”


Dječak, brižan, nema puno hrane niti ima vode sa sobom. Sunce nemilice prži… Pustoš oko njega… Zemlja je suha… Pisac to veoma slikovito dočarava, i to toliko slikovito da i sami ožednite…

Nesmiljena vrućina.

Zvizdan.

Glad.

Žeđ.

Prljavština.

Strah.


“Mislio je da pakao koji ga čeka na kraju života ne može biti mnogo drukčiji od onoga koji je svakodnevno proživljavao.”


Maleni, na koncu, ima sreću, pa nailazi na dobrodušnog starog pastira koji iako šutljive i ćudljive prirode, na neki način postaje njegov spasitelj…


“Djetinjast bijeg, sunce koje prži, dolina koja mu nikako ne ide na ruku. Osjetio je nepromjenjivost svijeta oko sebe, istu beživotnost u svemu što je mogao dodirnuti ili vidjeti i, prvi put otkad je krenuo u bijeg, bojao se da će umrijeti.”


Priča nadalje nema puno radnje, ali ima tih unutarnjih i vanjskih previranja koja se javljaju usred pomanjkanja zadovoljenja osnovnih životnih potreba. Ovo malo dramatično remek-djelo poteže neka osnovna pitanja ljudskosti. U samoj srži, ovo je priča o dobru i zlu i svemu što je čovjek u stanju napraviti kad mu život visi o niti… Zaboravite na sve što ste do sad čitali, jer ovo je potpuno netipična priča.


U knjizi ne saznajemo točnu lokaciju te pustopoljine, ali pošto je pisac španjolac, možemo možda naslutiti da se radi o španjolskim pustopoljinama (wastelands) možda u vrijeme španjolskog građanskog rata… 🤔


Jednostavna, a tako duboka pričica, kratka opsegom, a toliko dugaaa zbog bremenitoati emocija kojima je natrpana, ova je drama fascinantna i toliko prožimljajuća da je to nemoguće dočarati onome tko ju nije čitao…


Isto tako, da se vratimo na nepoznate detalje, potpuna je nepoznanica radi li se o prošlosti ili nekakvoj Mad Max apokaliptičnoj budućnosti, jer, u priči se spominje jako malo elemenata koji daju naslutiti to, ali osim ogoljene primitivne pustopoljine, imamo i to nekakvo motorizirano vozilo koje se pojavljuje, a koje može biti početak motornih vozila ili nešto tipa moderne starudije distopijske budućnosti…


Uglavnom…


Impresivno!!! Bezvremensko!!!


Djelo u kojem se stapaju biblijski apokaliptični elementi, kao i klasični elementi žrtvovanja za druge (npr. bičevanje) koji uvelike vuku na katolicizam…


Kraj je gorko-sladak.


Precizan u svom izričaju, Carrasco je napisao svojevrsno remek-djelo minimalizma.

Moja jedina zamjerka je što sam dobila dojam da se pisac ipak mrvicu previše oslanja na sentimentalnost… To je najbolje vidljivo iz lika kojeg je stavio u prvi plan, dječaka… Dječak je pomalo plošan karakter, a to najviše dolazi do izražaja kad niti pred samim krajem on, unatoč nedaćama koje su ga trebale prodrmat dobrano, ne doživljava nikakvu korijenitu promjenu, nego ostaje isti kakav je i na početku. Razumijem ja da je on samo dijete, ali kao lik koji je prošao sve ovo s*nje, slikovito dočarano u knjizi, po meni, imao je potencijal za korijenitu transformaciju, i da, bez obzira što je dječak, imao je potencijal da, kao lik, naraste. A on, eto, (da navedem primjer) umjesto da nosi hranu izgladnjelom suputniku, sirotom starom pastiru koji ga je spasio od sigurne smrti, on pilji u trupla, ono, satima… 🙄😐

Nadalje… Agonija se svakom novom stranicom povećava i pomalo se pretvara u monotoniju…

Na nekim dijelovima mi se okretao želudac, a dok sam čitala neke retke, imala sam osjećaj da čitam medicinski priručnik o osnovnim funkcijama ljudskog organizma…

No, na stranu sve to… Da nema tih nekih sitnih zamjerki, ova bi pričica pobrala sve lovorike…

Ova knjiga je psihološki portret grotesknog ogoljenog čovjeka, čovjeka koji se, lišen zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba, pretvara u nemilosrdnu zvijer. Portet je ovo ispisan lirikom koja je sve, samo ne lijepa, ali zato prodire kroz sve oklope koje jedan iskusni čitatelj može imati….



O autoru


Jesús Carrasco, španjolski je pisac rođen u Badajozu 1972., a 2005. preselio se u Sevillu, gdje trenutačno živi. Romanom „Pustopoljina“ (Intemperie, 2013.) debitirao je na međunarodnoj sceni te odmah stekao naklonost, kako čitatelja, tako i stručne kritike osvojivši čitav niz nagrada: nagradu za knjigu godine Udruženja madridskih knjižara, Nagradu za kulturu, umjetnost i književnost Zaklade za ruralne studije, nagradu English PEN, nagradu Prix Ulysse za najbolji europski roman, a bio je i u užem izboru za Europsku književnu nagradu u Nizozemskoj te španjolske nagrade San Clemente i Dulce Chacon za fikciju. Pustopoljina je samo u Španjolskoj doživjela više od dvadeset izdanja, prevedena je na skoro trideset jezika, a po njoj je snimljen i film.


Citati


“Bespomoćnost ga je iscrpljivala i u trenucima poput ovoga dao bi najvredniji dio svojeg bića za trenutak spokoja ili za to da jednostavno mirno i prirodno zadovolji svoje potrebe. Zaštititi se od sunca, iz zemlje iscijediti zadnju kap vode, ozlijediti sam sebe, sam se osloboditi zarobljeništva, odlučivati o tuđem životu.”


“Osjetio je nepromjenjivost svijeta oko sebe, istu beživotnost u svemu što je mogao dodirnuti ili vidjeti i, prvi put otkad je krenuo u bijeg, bojao se da će umrijeti.”


“Primjenio je nasilje na isti način kako su oduvijek činili ljudi iz njegova okruženja i sada, poput njih, zahtjeva da i on prođe bez kazne.”


“Iscrpljenost ga je prikovala za zemlju. Disao je promatrajući borovu krošnju. Milijuni iglica pročešljali su žuto svjetlo i filtrirali nebo koje nije dopuštalo da se gleda ravno u njega. Povjetarac je mreškao borove iglice, ispunjavajući zrak zvukom koji umiruje.”


“Shvatio je da starac neće biti taj koji će mu predati ključeve svijeta odraslih, svijeta u kojem se brutalnost primjenjuje iz pohlepe ili požude. Primijenio je nasilje na isti način kako su iduvijek činili ljudi iz njegova okruženja i sada, poput njih, zahtjeva da i on prođe bez kazne. Vremenske nepogode gurnule su ga mnogo dalje od onoga što je znao ili nije znao o životu. Dovele su ga na sam rub smrti i ondje, na polju užasa, on je podignuo mač umjesto da ponudi vrat… “


Preporuka za sve one koji tragaju za nečim potpuno drugačijim, nečim toliko istinitim, toliko surovim da poslije toga neko vrijeme ne trebaju ništa… Samo mir, vodu i tišinu…



Link za kupnju: https://znanje.hr/product/pustopoljina/279910

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s