recenzije · stilus knjiga

Za tvoje dobro ★ Ellen Marie Wisemen

Izdavač: Stilus Knjiga

Ocjena: 5/5 ★★★★★

Prevela: Antonia Bojčić


Proganjajuća, očaravajuća i uznemirujuća priča koja skida sve maske i zorno predočuje svu surovost ljudske prirode i svu “ljudskost” životinjske prirode…



O knjizi


Jedne ljetne večeri 1931. godine, Lilly Blackwood kroz prozor je svoje tavanske sobe ugledala svjetla putujućeg cirkusa.
Lilly nije dopušteno šetati livadama koje okružuju imanje Blackwood. Zapravo, ona nikada nije ni izašla iz svoje male sobice. Njezina ju je majka uvjerila da je boravak u toj sobici nužan zbog Lillyne osobne sigurnosti jer bi njena pojava izazvala strah među ljudima. Jedne nezaboravne noći sve se promijenilo. Lilly prvi put izlazi iz kuće – i biva prodana putujućem cirkusu.
Više od dva desetljeća kasnije, devetnaestogodišnja Julia Blackwood naslijedila je roditeljsko imanje i farmu konja. Julija, kojoj dom iz djetinjstva predstavlja mjesto ružnih uspomena punih strogih pravila i zabranjenih soba, povratkom želi izbrisati bolna sjećanja. No, ubrzo će postati zaokupljena tajnom skrivene tavanske sobe i fotografijama prekrasne djevojčice u cirkusu.
Cirkus braće Barlow, u kojem se Lilly našla nakon prodaje, u njenim je očima isprva bio samo još jedna tamnica. Ipak, u teškom i okrutnom svijetu, Lilly je stekla unutarnju snagu, stvorila prijateljstva i neobičnu povezanost sa životinjama. Zahvaljujući slonovima Pepper i JoJo te njihovu treneru Coleu, Lilly će od sporedne točke postati glavnom cirkuskom zvijezdom…sve dok se ne dogodi tragedija koja će sve promijeniti. Julija će prionuti zadatku otkrivanja istine o Lillynoj sudbini i šokantne izdaje vlastite obitelji kako bi imanju Blackwood donijela konačan mir.
Izmjenjujući priče Julije i Lilly, Ellen Marie Wisemen oslikava živote dvaju izuzetnih, iznimno različitih žena u romanu koji budi osjećaje nježnosti, tuge, sreće i nepokolebljive nade.


Moj dojam


Priča me je od prve stranice zaokupila i kupila. Autorica ju je razradila do savršenstva. Likovi su dobro izgrađeni i lako se poistovjetiti s njima i lako ih je zamrziti (ovisno radili se o protagonistima ili antagonistima, kao i našim preferencijama)…

Radnja prati život dvije mlade žene u dva različita doba, izmjenjujući se poglavlje za poglavljem… Pa tako imamo Lilly iz 1930-ih godina i Juliju iz 1950-ih godina…

Nekome će možda primjedba na ovu knjigu biti njezina izražena melodramatičnost, ali taj dramski element nije isprazan niti patetičan (kao u nekim novijim romanima), štoviše, on je integralni sastojak priče.

Lilly i Julija su zapostavljene i zlostavljane djevojčice istih okrutnih, beskrupuloznih i bezosjećajnih roditelja. To je njihova poveznica koja spaja provaliju od dvadeset godina… Osim roditelja, njih veže i ista tamnica gdje su odrastale, farma Blackwood. Kao čitatelj, svjesni ste da su Lilly i Julija na još neki tajanstveni način povezane, ali tek pri kraju otkrivate na koji…

Mnoge scene su jako bolne, ali kao takve nužne da bi priča tekla u svom pravom ritmu…


O RASIZMU I NEPRIHVAĆANJU DRUGAČIJIH (drugi fokus knjige)


Kako je Lillyin otac mogao biti takav ser*onja/beskičmenjak/kreten? Kako je mogao dozvoliti da njegova maloumna žena zaključa njihovo rođeno dijete na tavan i to samo zato jer je dijete rođeno kao albino djevojčica?


“Tatica joj je pričao o vanjskom svijetu i ona je o njemu čitala u knjigama, ali nije znala kakav je osjećaj kada te trava golica među nožnim prstima ni kakve je teksture kora drveta na dlanu.”


“Kada je Lilly upitala zašto bi je se netko uplašio, mamica je odgovorila da je ona čudovište, nakaza. Lilly nije znala što je to nakaza, ali zvučalo je loše.”


“U zrcalu primjećuje djevojčicu besprijekorne kože, kose bijele kao snijeg i očiju boje ljetnog neba. Jedini je ožiljak na njezinu licu malo udubljenje na bradi nastalo kada ju je mamica gurnula, a ona je pala na okvir kreveta. Usne su joj svijetloružičaste boje, gotovo nevidljive, a trepavice i obrve izgledaju kao posute snijegom. Lilly se nagne naprijed i dotakne zrcalo. Je li ovo neka varka? No djevojčica u zrcalu se također pomakne, a njihovi se isti blijedi prsti dotaknu na staklu… Boja njihove kože potpuno je ista. No postoji još nešto što zamjećuje u zrcalu. Nešto što potrese srž njezina bića. Izgleda poput lutke. Prelijepe, savršene lutke. Nije čudovište. Nije spodoba. Ne bi nikoga nagnala na gnušanje. Mamica je lagala. A lagao je i tatica.”


“Zuri u sebe dugo dok joj suze natapaju oči. Zašto ju je mamica držala zaključanu na tavanu? I zašto je tatica to dopuštao? Jesu li je mrzili zbog toga što joj je Bog zaboravio dati malo boje? Zašto su je dvoje ljudi, koji bi je trebali voljeti više od svega, skrivali na tavanu od svijeta?”


“Sve je u redu s tobom. Savršeno si normalna, osim što imaš drukčiju boju kože. Samo to. I pogodi što? Postoje ljudi poput tebe. Zovu se albino.”


U posljednje vrijeme smo zgroženi incidentom policajca iz SAD-a nad njihovim građaninom crne boje kože, Georgeom i pokretom koji je Georgeova nasilna smrt pokrenula;

#blacklifematter

Po meni, jedino ispravno je;

#alllifematters

Zato jer.. Niti rasizam niti urođena “drugačijost” niti vrsta živog bića ne bi trebala biti važna za uvažavanje tog živog bića i njegovih prava…

Albinizam je prirođena i nasljedna nesposobnost organizma da stvara pigment melanin. Osobe koje su rođene s albinizmom i u današnje, modernije vrijeme, nerijetko se suočavaju s krajnje bizarnim predrasudama svoje okolice zbog kojih su im goli životi često u opasnosti.


Na afričkom kontinentu, neki roditelji pokušavaju ubiti svoju albino djecu kako bi rasprodali njihove dijelove tijela i tako se obogatili… Također, zabilježeni su slučajevi da se roditelji boje vlastite albino djece, pa ih napuštaju u strahu da će sami nadrapati zbog tuđih predrasuda. (izvor: Jutarnji list)


Iz knjige;


“Roditelji su ga ostavili kada je imao četiri godine jer neki ljudi smatraju da drukčiji vanjski izgled nužno podrazumjeva unutarnju trulež…”


“Nešto se hladno i kruto stisne u Lillynim prsima. Mamica je također govorila kako su rešetke na prozoru za njezino dobro, a Merrick je rekao da će je netko ozlijediti zbog njezine boje kože ako pobjegne, zbog nečega što zapravo nije njezina krivica. Čini se da više toga ima zajedničkog sa životinjama iz cirkusa nego s ljudima. Nije ni čudo da može osjetiti njihovu bol.”


I tako uviđajući na kolike su gadosti ljudi sposobni uraditi svojoj vlastitoj vrsti, onda ni ne čudi za što su sve sposobni raditi drugim živim bićima…

Lilly i Julija, obje su jako empatične i ti u tolikoj mjeri da mogu osjetiti bol koju proživljavaju životinje…. Pa ajmo malo o tome podrobnije…


O SPECIZMU I EMPATIJI PREMA ŽIVOTINJAMA (jedan od fokusa knjige)


Lilly se u cirkusu emocionalno povezuje sa zlostavljanom slonicom… Mislim da je ova knjiga nadasve prikladna baš u ovo zlokobno vrijeme kada smo iz nedavnih događaja svjedočili ljudskoj brutalnosti spram jedne sirote noseće slonice kojoj su mještani ponudili ananas punjen eksplozivom, a ona ga je ništa ne sluteći s punim povjerenjem progutala i smrtno stradala zajedno sa svojim slonićem u utrobi…


“Ne može ponovno pogledati slonicu. Baš kao i kada je vidjela lava, može osjetiti svaki ubod sloničina straha, svaki trzaj boli i smetenosti…”


Ljudska poremećenost i ljudska brutalnost je izgleda jedina stvar koja je bezgranična… Nije to čak ni ljudska glupost kako je Einstein običavao reći nego baš to neko iskonsko zlo koje jedino ljude zaposjeda da rade ovakve nečuvene stvari…


“Svaki otkucaj Lillyna srca stvara eksploziju pod njezinim rebrima. Ne može vjerovati onome što vidi… Ljudi koji su došli gledati njezino ubojstvo. I onda ljudi životinje nazivaju krvoločnima.”


“Nemojte je ustrijeliti. Samo je pokušala zaštititi svoje dijete. Ne možete kazniti majku zato što se ponaša kao majka ili životinju zato što se ponaša kao životinja.”


“Emocije su prejake i gotovo je obore s nogu. Kao da gotovo može osjetiti slonovu patnju, jednako kao što je to osjetila kod lava, jedino što sada osjeća još nešto, nešto poput nježnosti. Je li moguće da ova moćna životinja mari za ljude, čak i nakon svega što su joj oni učinili, nakon što su je zatočili, vezali konopcima i lancima te natjerati da nastupa u cirkusu? Lillyne se oči navlaže. Više od ičega želi prići boksu i utješiti slona, pogladiti njegovu glavu i objasniti mu da razumije kako je biti zatočenik, a i dalje voljeti onoga tko ti nanosi zlo.”


“Čovjek je zaista kralj životinja, jer njegova svirepost nadmašuje njihovu. Mi živimo od smrti drugih. Mi smo hodajuće grobnice!”

~ LEONARDO DA VINCI


Julija se pak povezala sa konjima na farmi koju je naslijedila od roditelja. Kad je saznala za neke uobičajene procedure koje se odvijaju na farmi, nije se mogla načuditi ljudskoj neosjetljivosti spram drugih živih bića…


“Pomisao da se ždrebad odvaja od majki, da ih se bez upozorenja razdvaja od svega poznatog i voljenog, a potom izgladnjuje, batina ili prodaje kao meso, para joj srce.”


“Možda ljudi ne iskazuju životinjama dovoljno poštovanja. One su pametnije i osjećajnije nego što ljudi misle.”


Jer i Dostojevski je rekao;

“Čovječe, ne ponosi se svojom “superiornošću” nad životinjama, jer one su bez grijeha, dok ti svojom veličinom oskrvnjuješ zemlju.”


“Ko je okrutan prema životinjama, ne može biti dobar čovjek.”

~ Arthur Schopenhauerr


“Sve dok ljudi budu ubijali životinje, ubijat će i jedni druge. Uistinu, onaj koji sije sjeme smrti i boli ne može požnjeti sreću i ljubav.”

~ Pitagora


I da se vratimo opet na knjigu… Koliko god ona bila na momente bolna toliko je u toj svojoj boli predivna, iskrena, nevina, čista… Mene je oduševila…


Kraj nije u potpunosti sretan, ali nije ni skroz nesretan, što ga u konačnici čini potresno uvjerljivim.

Jedina malena primjedba na naslovnicu. Zbunila me djevojka duge smeđe kose koja ulazi u cirkuski šator… Naime, u knjizi je Lilly albino djevojka duge bijele kose i to je na neki način okosnica cijele ove priče i njen integralni sastojak, pa shodno tome smatram da bi izvorna naslovnica koja prikazuje plavokosu djevojčicu u šatoru bila možda zorniji prikaz…

Ova srceparajuća priča uvukla mi se pod kožu i bila bih sretna kada bih samo imala odgovore na pitanja koja su u knjizi ostala zavijena velom tajne:

• Što se zaista dogodilo Coleu?

• Što se dogodilo Glory?

I naravno;

• Kako ljudi mogu biti toliko prokleto okrutni?



O autorici


Ellen Marie Wisemen autorica je bestselera prevedenih na osamnaest jezika. Njezin prvi roman, The Plum Tree, djelomično je nastao prema pričama njezine majke koja je odrastala u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ellenina druga knjiga Što je ostalo iza nje, proglašena je jednom od najboljih ljetnih knjiga 2015. godine od strane američkog časopisa The Huffington Post. Trećem romanu, Coal River, The Historical Novel Review 2015. godine dao je pridjev jednog od romana koji je najteže ispustiti iz ruku. Četvrti roman Ellen Marie Wiseman, Za tvoje dobro, dobio je nekoliko priznanja, uključujući i priznanje Goodreads recenzentske stranice. Ellen sa svojim suprugom i dva shih -tzua, Izzy i Bellom, živi na obali jezera Ontario. U predasima između pisanja novih romana, vrijeme provodi s djecom i unučadi.



Citati


“Zbog nekog razloga više želi biti u društvu životinja nego u društvu ljudi.”


“Život je odviše važan i velik te suviše kratak da bi se potratio na razgovor o nedostatku kiše ili najnovijem traču.”


“Ljudi se naljute na životinje jer se ponašaju kao životinje.”



“Grozne tajne, poput otrova, izjedaju iznutra.”


“Hladni i agresivni ljudi ne mogu biti ispunjeni i sretni.”


“Ovo je početak neke nove budućnosti… Ne može zamisliti bolji put u životu osim onaj koji je usmjeren prema spašavanju bespomoćnih bića.”


Preporuka svima… Teško je u današnje vrijeme pronaći nešto ovako lijepo napisano, da dopire ravno u srce, a da nije isprazna patetika u pitanju. Zaista je teško danas pronaći neku novu ovako originalno ispredenu priču… Ako volite “Djevojku iz močvare”, voljet ćete i ovu priču. Ova knjiga možda nije baš na toj razini i nema tu poetičnost, ali zato ima tu emociju i tu ljupkost i vrijedi vremena koje joj se posveti…



Link za kupnju: https://stilus-knjiga.hr/proizvod/za-tvoje-dobro/

One thought on “Za tvoje dobro ★ Ellen Marie Wisemen

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s