mozaik knjiga · recenzije

Crveni adresar ★ Sofia Lundberg

Izdavač: Mozaik knjiga
Ocjena: 5/5 ★★★★★
Prevela: Branka Grubić

Ova knjiga je nostalgija s crvenom mašnom zapakirana u priču koja u čovjeku izaziva vrtlog emocija i neopisivu čežnju.


O knjizi

.

Roman Crveni adresar dirljiva je priča o uspomenama, prijateljstvu i snazi ljubavi.
.

“Jesi li dovoljno voljela u životu? Tako mnogo imena čovjek susretne tijekom života. Jesi li ikad razmišljala o tome, Jenny? Mnogo imena, koja dolaze i odlaze. Koja ti kidaju srce i diraju te do suza. Koja postaju ljubljenima ili neprijateljima. Katkad listam svoj adresar. To je zemljovid mojeg života. Malo ću ti pripovijedati o tome.”.

Doris odrasta u skromnim uvjetima u Stockholmu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Kad je imala deset godina, otac joj je darovao nešto posebno: crveni adresar u koji će ona zabilježiti sve ljude koji joj budu nešto značili u životu. I nakon nekoliko desetljeća, Doris čuva malu knjižicu poput kakve dragocjenosti. Jednoga dana odluči napisati priču na temelju svojih zapisa, koju će ostaviti u naslijeđe nećakinji Jenny. Doris se tako vraća u svoj buran život, preko oceana i kontinenata, od mondenog Pariza tridesetih godina do New Yorka i Engleske – natrag u Švedsku k čovjeku kojeg je odavno izgubila, ali kojeg nikad nije mogla zaboraviti.


Moj dojam

.
Ova knjiga je nostalgija s crvenom mašnom zapakirana u priču koja u čovjeku izaziva vrtlog emocija i neopisivu čežnju.
.Doris, starija gospođa od nekih 96 godina, stanuje sama u Stockholmu, u Švedskoj. Ona svoje dane provodi promatrajući svoju ulicu kroz prozor, skajpajući sa svojom rođakinjom Jenny koja stanuje u Americi i križajući umrle u svom crvenom adresaru. Taj crveni adresar, poklon njezina oca, jedina je konstanta u Dorisinu životu i knjiga sjećanja na sve koji su imali nekakav utjecaj na njezin život.
.Priča započinje u sadašnjem vremenu, pa se preko Dorisina sjećanja vraća u prošlost gdje saznajemo kakav je uzbudljiv i tragičan život imala Doris u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Od toga da je bila model u Parizu do toga da je zbog ljubavi i rata sa sestrom prešla ocean i završila na Manhattanu.
.Ova je priča toliko potpuna, toliko bogata opisima davno minulog vremena i emocija da je jednostavno treba pročitati sustavno i pustiti da vas uvuče u taj svoj vrtlog. Toliko valova osjećaja koje vas nose i razbijaju, toliko istinskih ljudskih situacija, krivih poteza, prilika koje su propuštene. Ovo je knjiga koja vam se uvuče pod kožu i ušulja u srce. Knjiga je ovo koja oslikava čovjeka baš onako kakav on jest; pun mana, krivih poteza, sebičnih motiva, pun nostalgije za propuštenim prilikama i pun nadanja.
.Ne želim vam spojlati priču, zato ću velikodušno prepustiti pero Doris, neka vam ona ispriča svoju priču na taj svoj topli način. Njezina priča koju piše, neka je vrsta oporuke za njezinu Jenny, jedinog živyćeg rođaka koji će je se sjećati.

O autorici

.
Sofia Lundberg rođena je 1974. godine. Radi u Stockholmu kao novinarka. Svojim prvijencem „Crveni adresar“ u trenu je osvojila švedsku književnu i blogersku scenu. Nedavno je objavila i svoj drugi roman.

Citati

.
“Crveni adresar u izlizanom kožnom uvezu, uzdignutih vrhova tako da se mogu vidjeti požutjele stranice…”
.
“Bila je godina 1928. Moj deseti rođendan. Kad su mi dali dar, već sam znala da se u omotu nalazi nešto posebno. To sam mogla zaključiti po sjaju u očevim očima. Dar je bio umotan u fin, tanak, svilen papir. Prešla sam preko njega vrhom prsta. Nježna površina koja se sastojala od spleta uzoraka. A onda i vrpca, debela crvena svilena vrpca. To je bio najljepši zamotuljak koji sam dobila. Dar je bio adresar, uvezan u glatku kožu i jako je mirisao na boju.
– U to možeš upisati sve svoje prijatelje – rekao je otac. – Sve ljude koje upoznaš tijekom života. Uz svih onih zanimljivih gradova i zemalja u koje ćeš putovati. Da ih ne zaboraviš. “
. .
“Ostavljam ti svoje uspomene. To je najvrednije što posjedujem.”
.
“Mlade žene lako je pretvoriti u egocentrične, samoljubive vještice. U ono vrijeme kao i danas. Mnoge žene mame se svjetlucanjem zlata, malo njih zastane i zamisli se.”
.
“Fotografije su doista izvrstan izum. One nam pomažu da se možemo sjetiti stvari i ljudi koje bismo inače možda zaboravili.”
.
“On je bio velik čovjek, moj otac. Ne fizički. Uopće ne. Ali njegove su misli bile vrlo velike, prevelike za život koji je vodio. One su bile u velikom dalekom svijetu, na putu prema nepoznatim mjestima. Imao je nezasitnu želju za znanjem i našu je kuću napunio knjigama.”
.
“Rastanci su ono najgore što postoji. I danas mrzim rastanke. Razdvajanje od voljene osobe uvijek ostavlja ranu na duši.”
.
“Sjećaš li se još fotografije muškarca u mom medaljonu, Jenny?
On se jednog dana pojavio u parku. Ja sam sjedila na klupi pod lipom. Blještave sunčeve zrake probijale su se kroz gusto lišće i prolijevale se po bijelim stranicama knjige. Odjednom me nešto zasjenilo, a kad sam podigla glavu, vidjela sam samo oči. Svjetlucale su kao da se smiju. Sjećam se, kao da je to bilo jučer… Nije imao odijelo, ni uštirkan ovratnik, ni remen sa zlatnom kopčom. Nikakvu naznaku bogatatva. No imao je svilenkastu, mekanu kožu, ozbiljne usne tako lijepo oblikovane da bih se najradije bila nagnula i poljubila ga. Vrlo neobičan osjećaj. “
..
“Najljepše su na čovjeku oči pune života.”
.
“Moj izgled je bio sav moj kapital. Sve sam žrtvovala za njega. Bila sam na dijeti. Mučila tijelo uskim korzetima i steznicima. Navečer stavljala na lice maske od mlijeka i meda koje sam sama pravila i mazala noge konjskom. Mašću, što je trebalo pospiješitu cirkulaciju. A ipak nikad nisam bila zadovoljna, uvijek sam tražila još više ljepote.
Sve je bilo nepotrebno.
Ja jesam bila lijepa. Krupne oči ispod dugačkih trepavica. Glatka i svijetla koža, sunčeve zrake nisu mogle uništiti pigmente. Uspravan vrat. Ali nije bilo te njege, nije bilo nikakvog sredstva peotiv kritičkog pogleda na sebe samu. Ne cijenimo ono što imamo sve dok to ne izgubimo.
.
“Ljudi koji silno pate za zavičajem, mijenjaju se. Oni zatvaraju oči pred drugim stvarima i gube sposobnoat zamjećivanja lijepog. Moj pogled uvijek je bio usmjeren unatrag. Idealizirala sam prošlost koja više nije bila dio moje svakodnevice.”
.
“Nikad nije kasno. Za bilo što. Stvori si vlastiti svijet, živi život kakav želiš.”
.
“Svaki čovjek želi živjeti što dulje, ali znate što, uopće nije lijepo ostati zadnji. Život više nema smisla kad su svi ostali mrtvi.”
.
“Djeca nikad nisu kriva ako su im roditelji loši.”
.
“Privlačnost se rađa kad se dvije srodne duše sretnu i spoje u jednu. Ljubav ne pita za spol, pa ne bismo ni mi ljudi trebali to pitati.”
.
“Ispod svakog nadgrobnog spomenika počiva ljubav. Tako mnogo ljubavi. Treptaj koji cijeli život preokrene naopačke. Isprepletene ruke na klupi u parku. Prijateljstvo toliko jako da mu nije potrebna strast. Dva tijela koja se neprestano stapaju u jedno. Ljubav. To je samo riječ. Ali ona krije toliko toga. Ljubav je na kraju jedino što vrijedi.”
.
“Na kraju se samo to računa. Nikad nećeš biti ništa više od onoga što si u duši.”


Preporuka svima koji uživaju u toplim pričama, povijesnoj fikciji i starinskim ljubavima…
Link za kupnju: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/pretprodaja-crveni-adresar/