recenzije · vbz

Jednoga dana u prosincu ★ Josie Silver

Izdavač: V.B.Z. d.o.o.

Ocjena: 5/5★★★★★

Prevela: Marina Horkić

Dvoje ljudi. Deset prilika. Jedna nezaboravna ljubavna priča.

“Katkad naprosto sretneš pravu osobu u krivo vrijeme.”

O knjizi

Laurie je sigurna da ljubav na prvi pogled postoji samo u filmovima.
A onda, jednoga dana u prosincu, kroz zamagljen prozor autobusa ugleda muškarca za kojeg odmah pomisli da je onaj pravi.
Pogledi im se susreću, trenutak je čaroban… i autobus krene sa stanice.
Laurie je sigurna da će ga ponovno sresti i traži ga pogledom na autobusnim stanicama i u londonskim barovima.
Ali ne pronalazi ga, barem ne onda kad bi trebala.
Godinu nakon tog nezaboravnog susreta, na božićnoj zabavi Lauriena najbolja prijateljica Sarah uzbuđeno joj predstavi
svog novog dečka.
A on je Jack – muškarac sa stanice.
Takve je Laurie sreće.
Sljedećih deset godina život Laurie, Sare i Jacka pun je boli, prijateljstva, propuštenih prilika, pogrešno odabranih puteva.
Ali život za nas uvijek ima i neke svoje skrivene planove…

Moj dojam

Ovo je prvi roman Josie Silver, a već je bio bestseler „Sundy Timesa“ i „New York Timesa“ te je preveden na više od 25 jezika Oduševljena sam ovom knjigom. Maziti ću je i paziti i uvijek ću joj se rado vraćati.

A priča ide otprilike ovako:

Bila je u autobusu i vraćala se kući s posla. Imala je grozan dan i bila je mrtva umorna, a onda je odjednom pogledala kroz prozor i ugledala najzgodnijeg muškarca koji je sjedio na autobusnoj stanici zadubljen u knjigu. Zagledala se u njega i on je na tren digao pogled i zagledao se u nju. Oboje nikad u životu nisu osjetili ništa slično. Taman kad je odlučio ući u autobus, autobus je krenuo i razdvojio ih. Ona je cijelu godinu provela tražeći ga po barovima i svim ostalim mjestima i taman kad je već mislila odustati od potrage, pojavio se on, kao dečko njezine najbolje prijateljice, cimerice. Život im je pružio na desetke prilika, sve su ih propustili baš kao i taj dan s autobusom. Ona se nećkala da li da izađe, on je prekasno reagirao da uđe. A život ne čeka, treba reagirati u pravo vrijeme. Zgrabiti ono što nam život pruži objeručke. Knjiga je predivna. Romantična, topla i izuzetno lako čitljiva. Ovo je priča o ljubavi i prijateljstvu toliko moćna i pametno izvedena da ću joj se sigurno vraćati godinama. Likovi su totalno dragi i lako ih je zavoljeti.

Evo vam uvodni dio nakon kojeg ćete poželjeti uroniti u priču:

“Autobus se zatrese i stane na dnu ulice… Na preklopnom sjedalu na autobusnoj stanici čuči neki tip. Ovo očito nije njegov autobusnjer ne diže pogled s knjige u svojim rukama. Ne vidim mu lice, samo tjeme s kosom boje pijeska. Ušuškan je u tamnoplavu vunenu jaknu…
Ne znam je li to bila kretnja moje ruke po prozorskom staklu, ali nešto mu je doprlo do perifernog vida pa podiže glavu i nekoliko puta trepne, usmjeravajući pogled na moj prozor. Na mene.
Zapiljimo se jedno u drugo i ja ne mogu odvratiti pogled. Svjesna sam da mi se usnice miču kao da ću nešto reći, sam Bog će znati što, i odjednom osjetim silnu potrebu da siđem s autobusa. Ali ne činim to. I tako u djeliću sekunde donosim odluku da ostanem tu gdje jesam i pokušam mu samo svojim zažarenim, očajnički čeznutljivim pogledom, prenijeti poruku da se ukrca.
Nema on izgled filmske zvijezde ni klasičnog ljepotana već raščupani studenski šarm i neko začuđeno “tko, ja?” u pogledu, što me očarava.

A evo o čemu se radi. Recite da sam si to umislila, ali uvjerena sam kako sam vidjela da je i njega pogodila ista strijela, kao da nas je neobjašnjivo spojila kakva nevidljiva munja. Prepoznavanje, neprikrivena naelektriziranost u njegovim očima.

Još jednom me pogleda s nevjericom, kao kad čovjek odjednom ugleda starog, najboljeg prijatelja kojeg godinama nije vidio, pa ne može vjerovati vlastitim očima.

Svrne pogled prema sve manjem redu onih što još čekaju na ulazak u autobus, a onda natrag prema meni. Pita se bi li bila ludost ukrcati se. Zuri pravo u mene, a onda mu se krupnim usnama polako razlije osmijeh kao da ga ne uspijeva obuzdati. Uzvraćam mu osmijehom, samo što mi se ne zavrti u glavi. Ni ja se ne mogu obuzdati.

“Molim te ukrcaj se u taj autobus.”

Naglo donosi odluku, hitrom kretnjom zatvara knjigu i gurne je u ruksak. Krenuo je, a ja zaustavljam dah i pritišćem dlan o staklo, hrabreći ga da požuri…

“Ne! Ne! Oh, da se niste usudili krenuti sa ove stanice! Pa Božić je!” Dođe mi da zaurlam dok se autobus uključuje u promet, ubrzava, a on stoji vani na cesti, zaustavljena daha, gleda kako odlazimo. Vidim kako poraz gasi svjetlost u njegovim očima, a zato što je Božić i zato što sam se upravo beznadno zaljubila u neznanca u neznanca na autobusnoj stanici dobacim mu nemoćan poljubac i priljubim čelo uz staklo, gledajući za njim sve dok se ne izgubi iz vida.”

Ako nakon ovog niste poželjeli još, onda ovo nije tip literature za vas.

“Ludo ćete se zaljubiti u ovu knjigu.” rekla je Reese Witherspoon. I ja jesam. A vjerujem da ćete i vi.

O autorici

Josie Silver nepopravljiva je romantičarka koja je svog muža upoznala slučajno mu nagazivši na nogu, na njegov dvadeset prvi rođendan. Živi s njim, njihovo dvoje male djece i mačkom u gradiću u srednjoj Engleskoj.

Citati

“Ima nečega u dalekim mjestima što vam dopušta da budete tko god želite biti.”

.

“Zastrašujuće je kako vam život može brzo izmaći kontroli. Jednoga dana si na vrhu, a već drugoga ležiš na podu i sliniš.”

.

.

Preporučujem svim istinskim romantičarkama. Za vas, drage moje, ovo je poslastica koja ostavlja dugotrajni slatki okus u duši.

Link za kupnju: https://shop.skolskaknjiga.hr/jednog-dana-u-prosincu.html