mozaik knjiga · recenzije

Sve što vam nikad nisam rekla ★ Celeste Ng

Izdavač: Mozaik knjiga

Ocjena: 4/5 ★★★★

Prevela: Mirna Čubranić


Je li važno u koju ste boju kože umotani?

Je li važno da li ste muškarac ili žena kad se inteligencija ne može mjeriti po spolu?

Je li važnije ugađati roditeljima ili slijediti svoje srce?

Briljantno naslikan portret disfunkcionalne kinesko-američke obitelji sedamdesetih godina prošlog stoljeća.



O knjizi


Sve što vam nisam rekla dirljiv je debitantski roman o obitelji s problemima i tragediji koja će biti njihova propast ili njihov spas.

„Lydia je mrtva. Ali oni to još ne znaju.“ Tako započinje priča ovog istančanog romana o životu jedne obitelji sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Lydia je miljenica svojih roditelja Marilyn i Jamesa Leeja. Naslijedila je majčine modre oči i očevu ugljeno crnu kosu. Roditelji su čvrsto odlučili da će Lydia ispuniti snove koje oni nisu mogli slijediti – u Marilyninu slučaju, da će njezina kći biti liječnica, a ne kućanica, a u Jamesovu da će Lydia biti omiljena u školi, djevojka bogata društvenog života i duša svake zabave.

Izjeden krivnjom, otac kreće putem koji bi mogao uništiti njegov brak. Shrvana majka odlučila je pronaći krivca, bez obzira na cijenu. Lydijin stariji brat Nathan siguran je da je Jack, loš momak iz susjedstva, na neki način umiješan u smrt njegove sestre. Najmlađa članica obitelji, Hannah, ona je koja vidi mnogo više nego što je itko svjestan i koja bi mogla biti jedina koja zna istinu o tome što se dogodilo.

Duboko dirljiva priča o obitelji, povijesti i značenju doma, Sve što vam nikad nisam rekla istodobno je napet i tankoćutan obiteljski portret koji istražuje podjele između kultura i raskole unutar obitelji, otkrivajući načine na koji se majke i kćeri, očevi i sinovi, muževi i žene cijeli život muče shvatiti jedni druge.



Moj dojam


Da se odmah razumijemo, vjerojatno ovo neće biti najbolja knjiga koju ste pročitali, ali će zasigurno biti jedna od onih koja će vas natjerati da preispitivanje svoje savjesti i mogućih skrivenih obrazaca svog ponašanja. Još će veći impact imati na roditelje čija djeca su još uvijek u predškolskoj i tinejdžerskoj dobi. Još dugo nakon što odložite knjigu, preispitivat ćete sebe projicirate li možda koju svoju neostvarenu ambiciju na svoju djecu.

Ovo je roman koji progovara o neshvaćenosti djece u mašineriji života, o borbi za ravnopravnost spolova i o borbi za rasnu jednakost. Iako ne sadrži više od dvjestotinjak stranica, u njega je sve ovo utkano kroz psihološki portret jedne disfunkcionalne obitelji i to takvom lakoćom i sa takvom vještinom da stvarno morate odati priznanje autorici.

Ovaj roman je proglašen Amazonovom knjigom 2014. godine.


“Lydia je mrtva. Ali oni to još ne znaju.”


Odmah na samom početku, u prvoj rečenici saznajemo da je djevojka mrtva i da njezina obitelj to još ne zna. Obitelj je u čekanju na njezin povratak. Imate opis tog čekanja niže dolje u citatima. Majstorski izveden opis koji atmosferično dočarava baš te minute koje se čine kao sati i sate koji se čine kao dani kad ste u strahu za nekoga vama bliskog.

Naslovnica nam odmah otkriva i kako je Lydia umrla (utapljanje) i smatram da je najljepša naslovnica od svih drugdje prevedenih izdanja, uključujući i original.

Kroz priču saznajemo sve detalje, cijeli efekt leptira koji se manifestirao upravo tom smrću mlade djevojke. Putujemo u prošlost njezine majke, pa njezinog oca kako bi nam se djelići polagano posložili, a zatim nam u svijest dolazi spoznaja kako smo svi mi, neki više, neki manje, ali svi mi, zaboravili koliko su te nježne godine – ranjive i koliko svi mi moramo biti malo obzirniji, odrasliji i pametniji u svim svojim postupcima, jer svaki naš postupak izaziva određenu posljedicu koja se može, ali i ne mora odmah manifestirati. Može se manifestirati mnogo godina kasnije, a onda obično bude prekasno za kajanje i promjenu.

Obitelj umrle djevojčice, šesnaestogodišnje Lydie Lee:

Marylin (majka) je još davne 1955. sanjala da postaje slavna liječnica koja ljudima spašava živote. No, njezina majka ju je poticala na udaju i da bude domaćica.

James (tata) nikad se nije uspio uklopiti u društvo zbog svoje boje kože.

Nathan (stariji brat) jedva je dočekao da se riješi svega i zbriše na studij.

Hannah (mlađa sestra) krije tajnu koju joj je Lydia netom prije smrti otkrila.

Otac i majka, iznutra oboje neispunjeni i frustrirani životom koji ih je zadesio iako želeći samo dobro, nehotice pokrenu koloplet posljedica koje će odnijeti njihovu curicu u smrt.

Ono što mi se nije svidjelo je to što je u nekim opisima autorica ipak malo pretjerala koketirajući s lirskom prozom, u tolikoj mjeri da je ispao kontra efekt. Smatram da bi priča prodisala mnogo više da je izbacila tih nekoliko metaforičnih opisa koji uopće nisu imali smisla i nisu uopće bili potrebni.


O autorici


Celeste Ng odrasla je u Pittsburghu u Pennsylvaniji i Shaker Heightsu u Ohiju. Studirala je na Sveučilištu Ohio i magistrirala na Sveučilištu Michigan. Njezin prvi roman, Sve što vam nikad nisam rekla, izabran je za najbolju knjigu na amazon.com 2014. godine i osvojio je nagrade Hopwood, Massachusetts Book Award i Alex Award (nagradu američkih knjižnica), kao i nagradu APALA-e, društva knjižničara azijsko-pacifičkog podrijetla. Godine 2016. dobila je stipendiju savezne agencije National Endowment for the Arts. Hrvatske je čitatelje zadivila svojim drugim romanom Mali požari posvuda objavljenim 2018. godine. Živi u Cambridgeu u Massachusettsu.



Citati


Još od tog ljeta, strahovito se bojala – da će izgubiti majku, da će izgubiti oca. A nakon nekog vremena pojavio se najveći od svih strahova: da će izgubiti brata Natha, jedinog koji je razumio neobičnu i lomnu ravnotežu u njihovoj obitelji. Koji je znao sve što se dogodilo. Koji ju je uvijek držao na površini.


“Jack je bio u pravu: bojala se toliko dugo da je zaboravila kako je ne bojati se da će jednog dana njezina majka ponovno nestati, da će se otac raspasti, da će se cijela obitelj ponovno uriušiti.”



“Zamišljala je život posve drukčiji od majčina, u kojem je savršen obrub bio hvalevrijedno postignuće, a uklanjanje mrlja od cikle s bluze razlog za slavlje.”


“Djeca ne odlaze na nastavu. Televizija, časopisi, radio: sve se čini ispraznim u usporedbi s njihovim strahom. Vani je sunčano, zrak je svjež i hladan, ali nitko ne predlaže da odu na trijem ili u dvorište. Čak se i obavljanje kućanskih poslova doima pogrešnim: usisivač bi mogao usisati neki trag, podizanje bačene knjige i njezino vraćanje na policu moglo bi izbrisati neki nagovještaj. Zato obitelj čeka.”



Preporučujem svim roditeljima djece predškolske i školske dobi. I preporučujem svim ljubiteljima psihološke i obiteljske drame. Ovo nije triler. Ovo nije krimić. Ovo je britka psihološka drama koja se brzo i lako čita i ostavlja duboke teme kao stope u našem sjećanju još dugo nakon što je pročitamo.



Link za kupnju: https://mozaik-knjiga.hr/proizvod/pretprodaja-sve-sto-vam-nikad-nisam-rekla/

Ostale romane Celeste Ng potražite ovdje.

Jedna misao o “Sve što vam nikad nisam rekla ★ Celeste Ng

  1. Švedski list Calmarposten 24. februara 1816. donosi vijest iz Zagreba o širenju kuge u Vojnoj krajini na području Dubice, Kostajnice i Jasenovca. Ista vijest objavljena je u još nekim švedskim novinama. U vijesti datiranoj 10. decembra (1815) spominje se i Turska Dubica, gdje su prema podacima nepoznatog izvora – “ljudi skoro potpuno izumrli”!

    Vijest glasi: “Agram 30. decembra: 10. ovog mjeseca dobili smo neprijatnu vijest, da se kuga iz Turske proširila na naša mjesta, da je poharala Dubicu, Kostajnicu i Jasenovac, i da su se njeni tragovi još pojavili u Petrinji. U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli; ali u Austrijskoj Dubici i ovim drugim spomenutim mjestima samo je nekolicina napadnuta bolešću, i samo je par kuća bilo zatvoreno. Bolesni su zbrinuti u bolnicama. U Petrinju je kuga bila prenesena preko jednog desetogodišnjeg dječaka, koji ipak nije i sam umro od nje. Da bi se zaustavilo daljnje širenje ove strašne bolesti, osnovan je jedan komitet, čiji predsjednici su gdin Veliki župan i komandirajući General u tom području. Kordon je postavljen uz rijeku Savu i komunikacija je zabranjena; niko ne smije preći most sa bilo koje strane. Iste mjere opreza su poduzete u Karlovačkom generalatu kod rijeke Kupe”.

    “U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli…” (CALMARPOSTEN, 24. februar 1816)
    Kao COVID-19 danas, i kuga je tada došla sa istoka. Preko Osmanskog Carstva i Bosne i Hercegovine se širila na dijelove Habsburške Monarhije. Ljudi su u prošlosti sve zaraze obično nazivali kuga, odnosno kužna bolest.

    Zarazna kuga je često izbijala na ovim prostorima od XVII do XIX vijeka, a posebno je bila jaka u periodu 1813 – 1815. godine. Epidemija kuge se redovno pretvarala u epidemiju straha i neizvjesnosti, rašireniju od same pošasti. Stanovnici pogođenih područja su živjeli u velikom strahu od zaraze, te su u panici bježali na planine i u šumu.

    Zemljište je ostajalo neobrađeno, i kad bi se zbog gladi ljudi vraćali natrag u gradove dočekala bi ih kuga. U nekim mjestima su čak i vrtovi pretvarani u mezarja i groblja jer je mnogo ljudi umiralo. O tome svjedoče nadgrobni spomenici – nišani, na kojima se navodi kuga kao uzrok smrti.

    U godinama bez oružanih sukoba, resursi Habsburške Vojne krajine korišteni su za civilne potrebe. Glavna dužnost krajišnika za vrijeme epidemije bila je kordonska služba radi sprječavanja širenja kuge iz Osmanskog Carstva. Uspostavljali su sanitarne kordone u vidu guste pogranične straže i strogo kontrolirali granice provodeći zabrane putovanja i prelaska granice sa obje strane. Također su stavljali žarišta bolesti pod kontrolu (tzv. zatvaranja kuća), te uspostavljali karantene za ljude iz zaraženih područja.

    S druge strane, po austrijskim izvještajima, na tlu Osmanskog Carstva nikakvih mjera nije ni bilo. Austrijski prokonzul Paulič u jesen 1814. sa žaljenjem konstatuje da se u Turskoj “ne primaju savremena dostignuća u borbi protiv kuge”. Uporedo sa epidemijom, u Bosni je trajala oružana pobuna protiv valije ALI-PAŠE DERENDELIJE pa je on pobjegao iz Travnika i sklonio se u Jajce. Paulič piše da je naprosto nevjerovatno da se u Bosni ništa ne preduzima iako kuga hara u redovima i valijine i pobunjeničke vojske te tako “u Vitezu dnevno umire 60 ljudi, a u Busovači stotinu”.

    Kuga se, prema izvještajima, u Bosni pojavila u martu 1814. U Mostaru je, navodno, u julu za tri sedmice umrlo oko tri hiljade ljudi. Te jeseni epidemija je izbila i u Sarajevu gdje je dnevno umiralo 50 duša. Tek početkom 1816, iz austrijskog konzulata u Travniku javili su da je “kuga prestala” te da se samo sporadični slučajevi javljaju u Banja Luci, Kozarcu i Knežopolju. Sanitarne mjere u zgradi konzulata konačno su ukinute u proljeće 1816.

    Mirsad VOJNIKOVIĆ

    Listen to the podcast by Bishop Michael Rinehart. October 11, 2020 is Pentecost 19A/Proper 23A/Ordinary 26A Exodus 32:1-14 – The Hebrew people create a golden calf to worship while Moses is receiving the law and commandments from God on Mt. Sinai. Moses convinces God not to destroy them in response to their disobedience.ORIsaiah 25:1-9 – On this […]

    Idolatry — Bishop Michael Rinehart
    very nicely explanation GOD BLESS YOU !DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

    6 načina kako djecu naučiti disciplini bez nasilnog nametanja autoriteta
    Kad roditelji svoje odluke nameću snagom autoriteta, djeca to loše podnose, bune se, skupljaju u sebi mržnju, zatvaraju se i bježe. Ako “pobijede” djeca, stvari budu još gore…
    Autor: Bitno.net

    Danas svi govore o potrebi razgovora u obitelji, ali čini se da je to složeno pitanje. Problem je ustvari jednostavan. Roditelji promatraju disciplinu u odgoju djece kao dvojbu između strogosti li blagosti, nepokolebljivosti ili popustljivosti, autoritarnosti ili permisivnosti. Na taj način postavljaju svoje odnose prema djeci u stilu borbe za vlast, kao sukob dviju volja, bitku u kojoj ćemo vidjeti tko će pobijediti, ukratko kao ratno stanje.

    “Nije mi važno što ona misli! Moja kći neće nikada obući minisuknju. U tome neću nikad popustiti”, tvrdi jedan otac spreman za bitku.

    Djeca sa svoje strane reagiraju jednako, samo obrnutom slikom, i svoje odnose s roditeljima doživljavaju kao borbu u kojoj će sigurno biti i pobjednika i poraženih.

    Nedostaci takve vrste odnosa su značajni. Kad roditelji svoje odluke nameću snagom autoriteta, djeca to loše podnose, bune se, skupljaju u sebi mržnju, zatvaraju se i bježe. Ako “pobijede” djeca, stvari budu još gore: obično postanu nasilnici, neobuzdani, osorni, grubi, neodgojeni i egoisti, tipična zločesta i antipatična mladež kakve je posvuda u svijetu. Na to roditelji “gubitnici” postaju gnjevni i nemirne savjesti.

    Šest etapa metode ‘bez gubitnika’
    Postoji, naprotiv, treća mogućnost: ona u kojoj “nitko ne gubi”. Američki psiholog Thomas Gordon zove je metodom bez gubitnika. To je oblik “dogovora” u kojem dobivaju i roditelji i djeca, jer zajednički traže rješenja koja će biti prihvatljiva za sve. Ona se može opisati ovako: Jedan od roditelja nađe se u sukobu sa svojim sinom (recimo, njegova soba je uvijek u neredu). Roditelj zatraži od sina da sudjeluje u pronalaženju rješenja (- “Meni je teško stalno čistiti tu sobu”, “Ja nisam tvoja sobarica”, – “Budem li tri puta tjedno prao suđe, hoćeš li mi pospremiti sobu?” – “Možemo pokušati”). Dvije osobe kritički odvaguju moguća rješenja, a onda prihvate ono koje objema odgovara. Nema potrebe posezati za autoritetom i prijetnjama.

    Sin je motiviran da promijeni ponašanje, jer mu nije nametnuto autoritetom, uči se razmišljati i suočavati s problemima, ponosan što je bio uvažen na nivou “jednakih”, roditelji ne moraju posezati za ukorima i kaznama. U obitelji je više mira, a manje rata.

    Bit ove metode sastoji se od šest važnih etapa.

    Identificirati i definirati sukob
    To je najdelikatniji trenutak: roditelji i djeca trebaju uložiti puno dobre volje. Potrebno je pronaći najmirnije i za sve najpovoljnije vrijeme. Treba izbjegavati sva okolišanja i zaći u srž problema. Roditelji trebaju izbjegavati uvredljive izraze ili prijekore, trebaju jasno reći što osjećaju. Djeca neka postupe na isti način.
    Navesti moguća rješenja
    “Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”
    Vrednovati navedena rješenja
    “Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”
    Izabrati najprikladnije i najprihvatljivije rješenje
    “Čini se da smo se složili oko ovog prijedloga: počnimo ga primjenjivati da vidimo hoće li riješiti naš problem.” Roditelji neka provjere jesu li izabrano rješenje svi razumjeli.
    Utvrditi pojedinosti i sredstva primjene odluke
    “Tko će učiniti i kada? Koliko puta tjedno?” Ako se sukob odnosio na odlazak na spavanje, tko će kontrolirati vrijeme?
    Provjeravati i preispitivati odluke
    Dogodi se često da djeca prihvate obaveze koje kasnije nisu kadra izvršiti. Okolnosti ponekad nalažu ispravke i izmjene.
    Odluka: Trudit ćemo se da za problem koji nas već dulje vremena muči, pronađemo rješenje u kojem neće biti “gubitnika”.

    Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal http://www.bitno.net.

    On Matthew 22:1-14
    “But when the king came in to look at the guests, he saw there a man who had no wedding garment; and he said to him, ‘Friend, how did you get in here without a wedding garment?’ And he was speechless. Then the king said to the attendants, ‘Bind him hand and foot, and cast him into the outer darkness; there men will weep and gnash their teeth.’ For many are called, but few are chosen” (Matt. 22:11).

    This passage might be confusing at first glance, because we’ve just heard how the king had sent his servants out to the main roads to bring everybody into the feast. Why, then, does he kick out this man?

    It was likely the custom at the time for the host at a wedding banquet to provide all the guests with a special garment—this would show that he or she had been invited. So, the fact that this man didn’t have a wedding garment would have been an insult to the host, who would have made it available to him.

    To better understand what’s going in this parable, it would be helpful to examine its context in Scripture.

    The setting of this parable comes after Christ’s entrance into Jerusalem on Palm Sunday and before His arrest on Holy Thursday. It is one of a number of parables that Jesus tells before His arrest that speak of the kingdom of heaven and who will be worthy of it

    On the one hand, He speaks of the importance of faith, good works, watchfulness, and repentance—these are the qualities the righteous will have, those who are accounted worthy by God of inheriting the heavenly kingdom.

    Yet on the other hand, He warns of judgment for those who do not repent, for who those who have shut God and their neighbor out of their lives and hearts.

    That’s the Scriptural setting of this parable.

    Jesus had begun the parable by saying, “The kingdom of heaven may be compared to a king who gave a marriage feast for his son.” The parable is a vehicle for teaching on spiritual reality.

    So when we get to the part about the man without a wedding garment, Jesus represents the kind of person who has been invited to enjoy in the wedding feast, that is, the joy of the kingdom of heaven, yet who wants to be there on his own terms.

    What are his own terms? He doesn’t have a wedding garment, which would have been supplied to him by the host. This could be because he refused to accept one when he entered, or that he got his so filthy that he couldn’t wear it anymore. Either way, he didn’t want to be there on the host’s terms.

    This wedding garment corresponds to the white garment that those who are baptized in the Orthodox Church are clothed with right after their baptism.

    In the Orthodox baptism service, the white garment symbolizes being clothed with the Holy Spirit—it represents that purity of soul and heart that is from being “washed whiter than snow” in the waters of repentance. The soul which is clothed with the Holy Spirit is pure white because it has been cleansed of all its past sins, and so it is pure and spotless in God’s eyes.

    That is why at the baptism service the priest prays that the newly-illumined Christian will keep their baptismal garment pure and not dirtied, that is, that they will preserve their baptismal purity of soul by the continued indwelling of the Holy Spirit.

    He prays, “Preserve pure and unpolluted the garment of incorruption with which thou hast clothed him, upholding inviolate in him, by Thy grace, the seal of the Spirit.”

    And just as the Holy Spirit had hovered over the primordial waters at the creation of the world, so is the Holy Spirit present at the baptismal font, where He re-creates the person being baptized, restoring them to Adam and Eve’s perfection before the fall.

    So preserving our spiritual white garment means to be clothed with compassion, goodness, love for one another—to live and walk in the Spirit; to talk the talk and walk the walk; to live the way that God intended us to live from the beginning of creation. This is the life of union with God, in which we attract the grace of the Holy Spirit by the way we live.

    And, most importantly, preserving our baptismal garment means continual repentance.

    Because when we sin, we dirty our spiritual baptismal garment. When we despise God’s commandments and live the way we want to live instead, our pure, white baptismal garment loses its bright whiteness and becomes filthy.

    By sinning, we chase away the indwelling of the Holy Spirit, Whom we received at baptism.

    As our prayers teach us, we sin voluntarily and involuntarily every day (and if we’re not aware of that, we have some work to do). And every time we sin, that’s another ketchup stain on our pure white garment. That’s another tear, another rip. And the more we sin, the more accustomed we get to living contrary to Christ’s Gospel commandments, the less we notice how dreadful our formerly white garment looks.

    Sadly, some of those who are baptized reject their baptism entirely by the way they live, and so reject the possibility of having a pure baptismal garment—that is, their souls become so filthy with sin that they cast off their baptismal grace. Maybe they want to go to heaven, but on their own terms.

    They are like that man who was found without a wedding garment. When the king approached him and said, “Friend, how did you get in here? Where’s your garment?” he had nothing to say. He was totally speechless. He was then cast out of the wedding feast into outer darkness.

    This man represents all those who might have made a good beginning, but did not endure to the end, they did not seek to preserve the seal of the Holy Spirit which they received at baptism.

    Yes, they entered wedding feast, that is, the Church—they have received the food and drink of this feast, which is the Bridegroom’s Body and Blood—yet they refused to preserve the grace of their baptism, and therefore make themselves unworthy to be temples of the Holy Spirit.

    We will recall that the priest prays at baptism that the newly-illumined will preserve the “seal of the Spirit” by God’s grace.

    This “seal” is something like a down-payment: God has given a down-payment of sorts to those who are baptized—this is a seed of the Holy Spirit in their lives.

    But it is up to them, then, to encourage the grace of the Holy Spirit by living according to Christ’s Gospel commandments, by the law of love.

    This is what St. Paul is talking about in today’s Epistle reading when he writes, “But it is God who establishes us with you in Christ, and has commissioned us; he has put his seal upon us and given us his Spirit in our hearts as a guarantee” (2 Cor. 1:21-22).

    He has put his seal upon us and given us his Spirit in our hearts as a guarantee: this is that down-payment of the grace of the Spirit that we can either cultivate or ignore, or even totally reject.

    This is that wedding garment which symbolizes the soul being clothed with the Holy Spirit.

    Jesus ends the parable by saying, “For many are called, but few are chosen.” “Many” was an Aramaic expression meaning “everyone,” so what Jesus is really saying is that everyone is called to the wedding feast, everyone is called to enjoy the presence of God’s heavenly kingdom, the eternal wedding feast of the Bridegroom, Jesus Christ.

    Yet few are chosen. That is, we decide if we will be part of the chosen. It’s God’s business to call, to invite—He invites all to be with Him. But it’s our business to become one of the chosen.

    So, how do we do this? If we look closely at our own lives, what do we find? Do we think that we’ve been working to preserve the purity of our baptismal garment, or have we been actively filthying it?

    Have we been trying to live life on our own terms instead of God’s terms?

    The good news for us is that there is always an opportunity for repentance. In this life, there is always an opportunity to turn our lives around. The man who was cast out of the wedding banquet represents those who are found without the grace of the Holy Spirit at the judgment of the living and the dead. Yet in this life, there is always time for repentance.

    St. Isaac the Syrian even said that this life has been given to us for repentance. Why? Because we sin every day, we turn from God in our hearts often. And if we don’t recognize that, we need to look more closely at our lives.

    If we sin every day, that means we need to repent every day.

    The reality is that even those who are baptized often choose me over my neighbor, we often choose pleasure over discipline, we choose money and power over God, we choose my way over God’s way.

    That is why in confession, when we repent honestly, laying our hearts open before the Lord, He is able to cleanse our baptismal garment, making it as pure and white as it was on the day of our baptism.

    In the holy mystery of repentance, we have an opportunity to be real with God about the spiritual ketchup stains and tears on our baptismal garment:

    “That rip is from when I lusted after that person.” “That stain is from when I harbored resentment and anger against that person.” “That goopy spot is from where I refused to forgive someone.”

    And when we sincerely confess our sins, when the grace of the Holy Spirit is restored to us, we once again live lives that invite the grace of the Holy Spirit, rather than chasing Him away.

    May the words the priest prays over the newly-baptized Christian soldier also be true for us: may the Lord preserve pure and unpolluted the garment of incorruption with which He has clothed us, upholding inviolate in him, by God’s grace, the seal of the Spirit

    Švedski list Calmarposten 24. februara 1816. donosi vijest iz Zagreba o širenju kuge u Vojnoj krajini na području Dubice, Kostajnice i Jasenovca. Ista vijest objavljena je u još nekim švedskim novinama. U vijesti datiranoj 10. decembra (1815) spominje se i Turska Dubica, gdje su prema podacima nepoznatog izvora – “ljudi skoro potpuno izumrli”!

    Vijest glasi: “Agram 30. decembra: 10. ovog mjeseca dobili smo neprijatnu vijest, da se kuga iz Turske proširila na naša mjesta, da je poharala Dubicu, Kostajnicu i Jasenovac, i da su se njeni tragovi još pojavili u Petrinji. U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli; ali u Austrijskoj Dubici i ovim drugim spomenutim mjestima samo je nekolicina napadnuta bolešću, i samo je par kuća bilo zatvoreno. Bolesni su zbrinuti u bolnicama. U Petrinju je kuga bila prenesena preko jednog desetogodišnjeg dječaka, koji ipak nije i sam umro od nje. Da bi se zaustavilo daljnje širenje ove strašne bolesti, osnovan je jedan komitet, čiji predsjednici su gdin Veliki župan i komandirajući General u tom području. Kordon je postavljen uz rijeku Savu i komunikacija je zabranjena; niko ne smije preći most sa bilo koje strane. Iste mjere opreza su poduzete u Karlovačkom generalatu kod rijeke Kupe”.

    “U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli…” (CALMARPOSTEN, 24. februar 1816)
    Kao COVID-19 danas, i kuga je tada došla sa istoka. Preko Osmanskog Carstva i Bosne i Hercegovine se širila na dijelove Habsburške Monarhije. Ljudi su u prošlosti sve zaraze obično nazivali kuga, odnosno kužna bolest.

    Zarazna kuga je često izbijala na ovim prostorima od XVII do XIX vijeka, a posebno je bila jaka u periodu 1813 – 1815. godine. Epidemija kuge se redovno pretvarala u epidemiju straha i neizvjesnosti, rašireniju od same pošasti. Stanovnici pogođenih područja su živjeli u velikom strahu od zaraze, te su u panici bježali na planine i u šumu.

    Zemljište je ostajalo neobrađeno, i kad bi se zbog gladi ljudi vraćali natrag u gradove dočekala bi ih kuga. U nekim mjestima su čak i vrtovi pretvarani u mezarja i groblja jer je mnogo ljudi umiralo. O tome svjedoče nadgrobni spomenici – nišani, na kojima se navodi kuga kao uzrok smrti.

    U godinama bez oružanih sukoba, resursi Habsburške Vojne krajine korišteni su za civilne potrebe. Glavna dužnost krajišnika za vrijeme epidemije bila je kordonska služba radi sprječavanja širenja kuge iz Osmanskog Carstva. Uspostavljali su sanitarne kordone u vidu guste pogranične straže i strogo kontrolirali granice provodeći zabrane putovanja i prelaska granice sa obje strane. Također su stavljali žarišta bolesti pod kontrolu (tzv. zatvaranja kuća), te uspostavljali karantene za ljude iz zaraženih područja.

    S druge strane, po austrijskim izvještajima, na tlu Osmanskog Carstva nikakvih mjera nije ni bilo. Austrijski prokonzul Paulič u jesen 1814. sa žaljenjem konstatuje da se u Turskoj “ne primaju savremena dostignuća u borbi protiv kuge”. Uporedo sa epidemijom, u Bosni je trajala oružana pobuna protiv valije ALI-PAŠE DERENDELIJE pa je on pobjegao iz Travnika i sklonio se u Jajce. Paulič piše da je naprosto nevjerovatno da se u Bosni ništa ne preduzima iako kuga hara u redovima i valijine i pobunjeničke vojske te tako “u Vitezu dnevno umire 60 ljudi, a u Busovači stotinu”.

    Kuga se, prema izvještajima, u Bosni pojavila u martu 1814. U Mostaru je, navodno, u julu za tri sedmice umrlo oko tri hiljade ljudi. Te jeseni epidemija je izbila i u Sarajevu gdje je dnevno umiralo 50 duša. Tek početkom 1816, iz austrijskog konzulata u Travniku javili su da je “kuga prestala” te da se samo sporadični slučajevi javljaju u Banja Luci, Kozarcu i Knežopolju. Sanitarne mjere u zgradi konzulata konačno su ukinute u proljeće 1816.

    Mirsad VOJNIKOVIĆ

    Listen to the podcast by Bishop Michael Rinehart. October 11, 2020 is Pentecost 19A/Proper 23A/Ordinary 26A Exodus 32:1-14 – The Hebrew people create a golden calf to worship while Moses is receiving the law and commandments from God on Mt. Sinai. Moses convinces God not to destroy them in response to their disobedience.ORIsaiah 25:1-9 – On this […]

    Idolatry — Bishop Michael Rinehart
    very nicely explanation GOD BLESS YOU !DON BOSCOV ODGOJNI SUSTAV

    6 načina kako djecu naučiti disciplini bez nasilnog nametanja autoriteta
    Kad roditelji svoje odluke nameću snagom autoriteta, djeca to loše podnose, bune se, skupljaju u sebi mržnju, zatvaraju se i bježe. Ako “pobijede” djeca, stvari budu još gore…
    Autor: Bitno.net

    Danas svi govore o potrebi razgovora u obitelji, ali čini se da je to složeno pitanje. Problem je ustvari jednostavan. Roditelji promatraju disciplinu u odgoju djece kao dvojbu između strogosti li blagosti, nepokolebljivosti ili popustljivosti, autoritarnosti ili permisivnosti. Na taj način postavljaju svoje odnose prema djeci u stilu borbe za vlast, kao sukob dviju volja, bitku u kojoj ćemo vidjeti tko će pobijediti, ukratko kao ratno stanje.

    “Nije mi važno što ona misli! Moja kći neće nikada obući minisuknju. U tome neću nikad popustiti”, tvrdi jedan otac spreman za bitku.

    Djeca sa svoje strane reagiraju jednako, samo obrnutom slikom, i svoje odnose s roditeljima doživljavaju kao borbu u kojoj će sigurno biti i pobjednika i poraženih.

    Nedostaci takve vrste odnosa su značajni. Kad roditelji svoje odluke nameću snagom autoriteta, djeca to loše podnose, bune se, skupljaju u sebi mržnju, zatvaraju se i bježe. Ako “pobijede” djeca, stvari budu još gore: obično postanu nasilnici, neobuzdani, osorni, grubi, neodgojeni i egoisti, tipična zločesta i antipatična mladež kakve je posvuda u svijetu. Na to roditelji “gubitnici” postaju gnjevni i nemirne savjesti.

    Šest etapa metode ‘bez gubitnika’
    Postoji, naprotiv, treća mogućnost: ona u kojoj “nitko ne gubi”. Američki psiholog Thomas Gordon zove je metodom bez gubitnika. To je oblik “dogovora” u kojem dobivaju i roditelji i djeca, jer zajednički traže rješenja koja će biti prihvatljiva za sve. Ona se može opisati ovako: Jedan od roditelja nađe se u sukobu sa svojim sinom (recimo, njegova soba je uvijek u neredu). Roditelj zatraži od sina da sudjeluje u pronalaženju rješenja (- “Meni je teško stalno čistiti tu sobu”, “Ja nisam tvoja sobarica”, – “Budem li tri puta tjedno prao suđe, hoćeš li mi pospremiti sobu?” – “Možemo pokušati”). Dvije osobe kritički odvaguju moguća rješenja, a onda prihvate ono koje objema odgovara. Nema potrebe posezati za autoritetom i prijetnjama.

    Sin je motiviran da promijeni ponašanje, jer mu nije nametnuto autoritetom, uči se razmišljati i suočavati s problemima, ponosan što je bio uvažen na nivou “jednakih”, roditelji ne moraju posezati za ukorima i kaznama. U obitelji je više mira, a manje rata.

    Bit ove metode sastoji se od šest važnih etapa.

    Identificirati i definirati sukob
    To je najdelikatniji trenutak: roditelji i djeca trebaju uložiti puno dobre volje. Potrebno je pronaći najmirnije i za sve najpovoljnije vrijeme. Treba izbjegavati sva okolišanja i zaći u srž problema. Roditelji trebaju izbjegavati uvredljive izraze ili prijekore, trebaju jasno reći što osjećaju. Djeca neka postupe na isti način.
    Navesti moguća rješenja
    “Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”
    Vrednovati navedena rješenja
    “Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”
    Izabrati najprikladnije i najprihvatljivije rješenje
    “Čini se da smo se složili oko ovog prijedloga: počnimo ga primjenjivati da vidimo hoće li riješiti naš problem.” Roditelji neka provjere jesu li izabrano rješenje svi razumjeli.
    Utvrditi pojedinosti i sredstva primjene odluke
    “Tko će učiniti i kada? Koliko puta tjedno?” Ako se sukob odnosio na odlazak na spavanje, tko će kontrolirati vrijeme?
    Provjeravati i preispitivati odluke
    Dogodi se često da djeca prihvate obaveze koje kasnije nisu kadra izvršiti. Okolnosti ponekad nalažu ispravke i izmjene.
    Odluka: Trudit ćemo se da za problem koji nas već dulje vremena muči, pronađemo rješenje u kojem neće biti “gubitnika”.

    Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal http://www.bitno.net.

    On Matthew 22:1-14
    “But when the king came in to look at the guests, he saw there a man who had no wedding garment; and he said to him, ‘Friend, how did you get in here without a wedding garment?’ And he was speechless. Then the king said to the attendants, ‘Bind him hand and foot, and cast him into the outer darkness; there men will weep and gnash their teeth.’ For many are called, but few are chosen” (Matt. 22:11).

    This passage might be confusing at first glance, because we’ve just heard how the king had sent his servants out to the main roads to bring everybody into the feast. Why, then, does he kick out this man?

    It was likely the custom at the time for the host at a wedding banquet to provide all the guests with a special garment—this would show that he or she had been invited. So, the fact that this man didn’t have a wedding garment would have been an insult to the host, who would have made it available to him.

    To better understand what’s going in this parable, it would be helpful to examine its context in Scripture.

    The setting of this parable comes after Christ’s entrance into Jerusalem on Palm Sunday and before His arrest on Holy Thursday. It is one of a number of parables that Jesus tells before His arrest that speak of the kingdom of heaven and who will be worthy of it

    On the one hand, He speaks of the importance of faith, good works, watchfulness, and repentance—these are the qualities the righteous will have, those who are accounted worthy by God of inheriting the heavenly kingdom.

    Yet on the other hand, He warns of judgment for those who do not repent, for who those who have shut God and their neighbor out of their lives and hearts.

    That’s the Scriptural setting of this parable.

    Jesus had begun the parable by saying, “The kingdom of heaven may be compared to a king who gave a marriage feast for his son.” The parable is a vehicle for teaching on spiritual reality.

    So when we get to the part about the man without a wedding garment, Jesus represents the kind of person who has been invited to enjoy in the wedding feast, that is, the joy of the kingdom of heaven, yet who wants to be there on his own terms.

    What are his own terms? He doesn’t have a wedding garment, which would have been supplied to him by the host. This could be because he refused to accept one when he entered, or that he got his so filthy that he couldn’t wear it anymore. Either way, he didn’t want to be there on the host’s terms.

    This wedding garment corresponds to the white garment that those who are baptized in the Orthodox Church are clothed with right after their baptism.

    In the Orthodox baptism service, the white garment symbolizes being clothed with the Holy Spirit—it represents that purity of soul and heart that is from being “washed whiter than snow” in the waters of repentance. The soul which is clothed with the Holy Spirit is pure white because it has been cleansed of all its past sins, and so it is pure and spotless in God’s eyes.

    That is why at the baptism service the priest prays that the newly-illumined Christian will keep their baptismal garment pure and not dirtied, that is, that they will preserve their baptismal purity of soul by the continued indwelling of the Holy Spirit.

    He prays, “Preserve pure and unpolluted the garment of incorruption with which thou hast clothed him, upholding inviolate in him, by Thy grace, the seal of the Spirit.”

    And just as the Holy Spirit had hovered over the primordial waters at the creation of the world, so is the Holy Spirit present at the baptismal font, where He re-creates the person being baptized, restoring them to Adam and Eve’s perfection before the fall.

    So preserving our spiritual white garment means to be clothed with compassion, goodness, love for one another—to live and walk in the Spirit; to talk the talk and walk the walk; to live the way that God intended us to live from the beginning of creation. This is the life of union with God, in which we attract the grace of the Holy Spirit by the way we live.

    And, most importantly, preserving our baptismal garment means continual repentance.

    Because when we sin, we dirty our spiritual baptismal garment. When we despise God’s commandments and live the way we want to live instead, our pure, white baptismal garment loses its bright whiteness and becomes filthy.

    By sinning, we chase away the indwelling of the Holy Spirit, Whom we received at baptism.

    As our prayers teach us, we sin voluntarily and involuntarily every day (and if we’re not aware of that, we have some work to do). And every time we sin, that’s another ketchup stain on our pure white garment. That’s another tear, another rip. And the more we sin, the more accustomed we get to living contrary to Christ’s Gospel commandments, the less we notice how dreadful our formerly white garment looks.

    Sadly, some of those who are baptized reject their baptism entirely by the way they live, and so reject the possibility of having a pure baptismal garment—that is, their souls become so filthy with sin that they cast off their baptismal grace. Maybe they want to go to heaven, but on their own terms.

    They are like that man who was found without a wedding garment. When the king approached him and said, “Friend, how did you get in here? Where’s your garment?” he had nothing to say. He was totally speechless. He was then cast out of the wedding feast into outer darkness.

    This man represents all those who might have made a good beginning, but did not endure to the end, they did not seek to preserve the seal of the Holy Spirit which they received at baptism.

    Yes, they entered wedding feast, that is, the Church—they have received the food and drink of this feast, which is the Bridegroom’s Body and Blood—yet they refused to preserve the grace of their baptism, and therefore make themselves unworthy to be temples of the Holy Spirit.

    We will recall that the priest prays at baptism that the newly-illumined will preserve the “seal of the Spirit” by God’s grace.

    This “seal” is something like a down-payment: God has given a down-payment of sorts to those who are baptized—this is a seed of the Holy Spirit in their lives.

    But it is up to them, then, to encourage the grace of the Holy Spirit by living according to Christ’s Gospel commandments, by the law of love.

    This is what St. Paul is talking about in today’s Epistle reading when he writes, “But it is God who establishes us with you in Christ, and has commissioned us; he has put his seal upon us and given us his Spirit in our hearts as a guarantee” (2 Cor. 1:21-22).

    He has put his seal upon us and given us his Spirit in our hearts as a guarantee: this is that down-payment of the grace of the Spirit that we can either cultivate or ignore, or even totally reject.

    This is that wedding garment which symbolizes the soul being clothed with the Holy Spirit.

    Jesus ends the parable by saying, “For many are called, but few are chosen.” “Many” was an Aramaic expression meaning “everyone,” so what Jesus is really saying is that everyone is called to the wedding feast, everyone is called to enjoy the presence of God’s heavenly kingdom, the eternal wedding feast of the Bridegroom, Jesus Christ.

    Yet few are chosen. That is, we decide if we will be part of the chosen. It’s God’s business to call, to invite—He invites all to be with Him. But it’s our business to become one of the chosen.

    So, how do we do this? If we look closely at our own lives, what do we find? Do we think that we’ve been working to preserve the purity of our baptismal garment, or have we been actively filthying it?

    Have we been trying to live life on our own terms instead of God’s terms?

    The good news for us is that there is always an opportunity for repentance. In this life, there is always an opportunity to turn our lives around. The man who was cast out of the wedding banquet represents those who are found without the grace of the Holy Spirit at the judgment of the living and the dead. Yet in this life, there is always time for repentance.

    St. Isaac the Syrian even said that this life has been given to us for repentance. Why? Because we sin every day, we turn from God in our hearts often. And if we don’t recognize that, we need to look more closely at our lives.

    If we sin every day, that means we need to repent every day.

    The reality is that even those who are baptized often choose me over my neighbor, we often choose pleasure over discipline, we choose money and power over God, we choose my way over God’s way.

    That is why in confession, when we repent honestly, laying our hearts open before the Lord, He is able to cleanse our baptismal garment, making it as pure and white as it was on the day of our baptism.

    In the holy mystery of repentance, we have an opportunity to be real with God about the spiritual ketchup stains and tears on our baptismal garment:

    “That rip is from when I lusted after that person.” “That stain is from when I harbored resentment and anger against that person.” “That goopy spot is from where I refused to forgive someone.”

    And when we sincerely confess our sins, when the grace of the Holy Spirit is restored to us, we once again live lives that invite the grace of the Holy Spirit, rather than chasing Him away.

    May the words the priest prays over the newly-baptized Christian soldier also be true for us: may the Lord preserve pure and unpolluted the garment of incorruption with which He has clothed us, upholding inviolate in him, by God’s grace, the seal of the Spirit

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s